Ljudi koji me dobro znaju sigurno su već čuli za ovu zgodu koju sam doživio dok sam radio u gradskom poglavarstvu Zagreba. Evo sad i za vas ostale:

Prije nego je osnovana služba za informatiku i telekomunikacije, gradsko poglavarstvo je imalo prilično rastrošan i neprecizan pravilnik o nabavci informatičke opreme. Hmm.. zbilja diplomatski rečeno. :)
Uglavnom, kad je počela informatizacija gradske uprave načinili smo mnoge promjene i uštede. Jedna od takvih promjena bila je ukidanje pravila "jedan PC, jedan laserski pisač" koja je do tad bila prilično neizbježna, jer računala nisu bila umrežena. Uvođenjem mreže prestala je potreba za takvom rastrošnošću, pa smo uveli novo pravilo: "jedna soba, jedan laserski pisač", što i dalje daje popriličan trošak (puno soba, jelte) ali daleko manji od starog načina rada.

Kao što je bilo za očekivati, ženama birokraticama se tako što nimalo nije svidjelo. Trebate imati na umu da je položaj u kancelariji i pripadajući pribor neka vrsta statusnog simbola među djelatnicima, pa su ljudi ukidanje privilegije posjedovanja vlastitog laserskog pisača, makar njime otisnuli i manje od sto stranica godišnje, shvatili kao napad na njihov položaj na prečkici u kokošinjcu.
No, zahvaljujući dobroj organizaciji službe za informatiku, uz držanje zaleđine od strane Bandića osobno (ma što o njemu mislili), novi način je prihvaćen bez mnogo gunđanja.

Osim u gradskoj skupštini. Tamo su se žene, valjda zato što su odvojene od Trga S. Radića i daleko autonomnije u odlukama, odlučile da to ipak tako ne ide. Tamo neki zelembaći su odlučili uzeti njihove krasne lasere, kajgod!
I tako sam jednog dana primio telefonski poziv iz viših sfera gradske skupštine, gdje je gospođa s druge strane autoritativnim glasom zahtjevala da joj objasnim kako to da sad više ne mogu dobiti laserski pisač uz računalo, da kako će one sad raditi...
Moje objašnjenje da to nije problem jer su sad svi u mreži pa je dovoljno imati jedan pisač u sobi nije bilo dovoljno jednostavno, ili me nisu htjele slušati. Možda je čak i ideja da se moraju ustati od radnog stola da bi načinili par koraka do pisača bila preradikalna promjena za te ljude. No, uglavnom - tijekom tog telefonskog razgovora na meni se izredalo nekoliko gospođa iz gradske skupštine, i sve redom su mi pokušavale objasniti da one više ne mogu raditi ako to bude tako. Na kraju razgovora, posljednja gospođa s redaljke me je zapitala otkud nama pravo da tako nešto određujemo. Na moj odgovor da smo mi služba za informatiku i telekomunikacije i da to spada u naš opis posla, rekla je: "Čujte, gospon, nemojte vi nas muljati. Znamo mi i što je softver i što je hardver, a pisač nije ni jedno ni drugo!"