Mala refleksija na tribinu "Otvoreni kod - kraj softverske industrije kakvu poznajemo?" kojoj sam prisustvovao jučer...

Varaždin je, dragi moji, krasan grad. Krasan grad sa krasnim građevinama, curicama "da ti oko iscuri" (imati faks kod promenade uopće nije loša ideja :), ali i nekakvim zanimljivim poduzetničkim duhom. Kako sam često u Osijeku imao sam prilike vidjeti kako lijep grad može biti i poprilično mrtav. Varaždin, čini se, diše punim plućima.
Dvorana u kojoj se održala tribina je zapravo malo kino u koje stane manje od dvjesto ljudi. Očekivali smo publiku malo više prosječne starosti, no na kraju je gomila studenata s FER-a i FOI-a spustila prosječnu starost na studentske godine.

Tribina je, svi su kasnije rekli, bila vrlo uspješna - ponovo neobično, obzirom na tehničku inklinaciju većine publike, dok smo se mi zadržali na općenitim mjestima, ne ulazeći u tehnologiju, baš kako je tribina i zamišljena.

Ivan Krstić je započeo dobro. Najmlađi govornik ikad u Kultivatoru (19 godina), pripremio je uvodni govor koji je trebao trajati dvadeset minuta, ali voditelj je dozvolio samo deset, što je Ivan riješio ponajviše tako što je pričao dvostruko brže. :)

Ja sam imao neku opasnu tremu u početku, koju zapravo nakon svih tih predavanja i govorancija, pogotovo znajući da je mlada publika najvjerojatnije naklonjena našoj strani - nisam trebao imati. Uglavnom, brzo sam se otkravio.

Nikola Dujmović iz Spana i Goran Radman iz Microsofta trebali su biti tough protivnici, a i sam naziv teme hintirao je na sukob civilizacija.
Publika je možda očekivala i kakav Jerry Springer Show na hrvatski način... ali ostali smo unutar kulture dijaloga i više nego što smo i sami željeli. Naime, i jedna i druga strana pripremila se za napad i obranu, ali na kraju priče ispalo je da o više stvari mislimo na sličan način. Ivan je u uvodnom govoru bio najradikalniji, no to nije navuklo protivnike na žešću kontraargumentaciju.
Začudilo me je što problematiku američkog izvoza njihovog viđenja intelektualnog vlasništva i jedni i drugi gledamo slično, pa je Radman spomenuo kako je takav oblik IP-a problematičan i Microsoftu, dok sam ja bio radikalniji i u svojoj završnoj riječi rekao što i mislim - da je takav IP čisto zlo za IT industriju, potkrijepivši to paradoksom kotačića na mišu. Zamolio sam korisnike Macintosha u dvorani da dignu ruku - dvojica su se odazvala. Zatim sam pozvao sve koji koriste miša sa kotačićem da dignu ruku - cijela dvorana je izmjerila visinu kukuruza. Završnu riječ tako sam i završio - napomenom da patent na kotačić miša drži Apple, tvrtka koja vjeruje da miš treba imati samo jedan gumb da se korisnici ne bi zbunjivali.
Goran Radman je u završnoj riječi konačno dao dobar razlog za argumentirano suprotstavljanje izjavom kako se Microsoft drži principa interoperabilnosti, ali kako je to bila njegova završna riječ (lukavac, hehe) nije više bilo vremena za repliku. Oh da, Dujmović je javno priznao kako mu firma troši i Linux. :)

Uslijedila je večera u Zlatnoj guski sa raznim temama. Radman se pokazao kao vrstan politolog sa realnim stavovima o politici i političkim strankama u Rvata. Moje društvo je za to vrijeme otišlo u neki kafić. Dogovor je bio da mi se jave kad im postane dosadno, kako bismo mogli ići kući, no na kraju sam se ja zabrinuo i nazvao njih, uvjeren da me sad negdje "spominju ugodno" dosađujući se na terasi nekog kafića, ali ne - bili su poprilično raspoloženi. Možda od razgovora, meni se čini da je pala koja čaša vina.

Zaključak tribine: gosti su bili zadovoljni, mi smo malo plahutali oko zadane teme, vremena je bilo premalo - tribina je trebala trajati sat i pol, ali nakon više od dva sata voditelj je prekinuo tribinu glede prekoračenja vremena i općeg pomanjkanja kisika u dvorani.