Od malena živim nedaleko Bundeka. Bundek je malo jezero, zapravo dva mala spojena jezera nastala 1960. godine iskapanjem šljunka za izradu Mosta slobode, nedaleko savskog nasipa, odmah tamo pored hipodroma u Novom Zagrebu. Sjećam se kako sam se par puta i okupao u jezeru, u vrijeme dok voda još nije bila toliko zagađena.

Bundek je, otkako ga znam, bio gradsko siroče. Uvijek nekako po strani, omeđen s jedne strane nasipom, s druge slabo održavanom prometnicom, okružen šumom i zapravo nevidljiv iz grada. Koliko li je samo ljudi prošlo neposredno pored jezera na svom putu ka ili iz starog u novi dio Zagreba, a da nisu ni pomislili da tako blizu postoji mala oaza mira.

A onda je došao rat, i konačno smo bili svoji na svome. Svi osim Bundeka, Bundek nije bio ničiji. I zato se o njemu nitko nije brinuo. Drveće je raslo kako je htjelo, travu se nije kosilo, a ni posjetitelja nije bilo baš previše. Ne računajući narkomane kojima je to bilo zgodno mjesto za skrivanje od policije, i policajce koji su istu ekipu hvatali. I da, ekološki svjesne građane koji su na mjestu gdje su svojedobno lovljene štuke od metra dužine - prali svoje limene ljubimce.

No to mu nije naškodilo, naprotiv!
Dvadeset godina nebrige dozvolilo je prirodi da učini svoje. Veliko jezero zadržalo je svoju funkciju i opravdalo naziv jezera, a malo se pretvorilo u minijaturni Kopački rit, pravi mali rezervat prirode. Drveće koje raste do obale, drveće koje raste u vodi, mali otočići, šaš, i cijela jedna eko-zajednica sa ribama, žabama, patkama, čak i labudovima.

I ono najljepše - zbog divljeg rasta dio oko malog jezera dobio je karakteristiku kakvu ćete teško naći na drugom mjestu - omogućio vam je da budete u gradu a osjećate se kao da ste u divljini. Zbog okolne šume i raslinja jedina tužibaba koja je podsjećala da ste u gradu a ne u divljini su bili zvukovi automobila koji jure preko mosta, a i oni su bili nekako tihi i udaljeni.
Bokci i/ili društvo Piškor su se prihvatili laganog uređenja okoliša, taman toliko da šetačima bude ugodno, sa klupicama i stazom, a ribolovcima praktično.

I onda sam (istina, samo povremeno) znao otići tamo, sjesti na deblo pored vode i jednostavno zaboraviti da sam u Zagrebu. Gledao sam patke, one su gledale mene, pačići su razmišljali je li pametno biti radoznao ili je bolje držati se uz majku, povremeno bi riba uhvatila mušicu ili komarca... i jedan krasan, tih i nenametljiv, a opuštajući - mir.

Čini se da je s tim gotovo. Gradske vlasti su odlučile od Bundeka napraviti "novi Jarun".
Danas sam otišao pogledati kako to izgleda. I moram priznati da se plašim što će napraviti od Bundeka. Od one tihe oaze sa gustišem koji je pružao utočište patkama i drugim pticama (i, kako sam čuo, povremeni izvor hrane obližnjim penzionerima), ovo će postati lijepo uređen park. Problem je što pojam "lijepo uređen park" označava nešto što je estetski ugodno ljudskoj vrsti, a ne nešto što bi čuvalo balans s prirodom. I dok nemam puno protiv toga što je očišćena šikara sa vanjske strane ceste koja kruži oko Bundeka (iako je to otvorilo pogled na savski nasip i pristup buci s mosta), i sve ono što se radi okolo, uređivanje staza, krčenje i slično, zapravo dovođenje u red, plašim se da će ekološka ravnoteža biti nepovratno narušena.

Pokušao sam ispipati malo informacija od radnika koji su motornim pilama rušili stabla, i čini se da će otprilike polovica raslinja biti posječena i odnešena. A sve to kako bi se dobio pogled na jezero, kako ono ne bi bilo sakriveno vegetacijom, i kako bi pripadnik Homo Sapiensa (čuj, Sapiensa!) mogao šetati stazicama i gledati jezero bez tamo nekog glupog drveća!

Teško je opisati izgled vegetacije nekome tko nije vidio (a više neće ni imati priliku) kako divlje je izgledalo to malo jezero, i kako lijepo je svo to drveće raslo uz obalu, pa otočići i trska, odraz neba i granja u plićaku... sve će to i dalje postojati, ali siromašnije. Nekome možda i ugodnije, ali meni koji volim prirodu u njenom iskrenom obliku ipak siromašnije.

K vragu, pristao bih čak i na kompromis - neka se uredi veće jezero, a neka se divljina malog ostavi, ali ne, plašim se da je estetika građanskog oka važnija od davanja prilike istom tom građaninu da ode na mjesto tako blizu, a tako identično istinskoj divljini.

Patke i ptice, naravno - nitko nije ništa pitao. Patke nemaju pravo glasa na lokalnim izborima, niti sjede na deblima, niti na ulaštenim bijelim klupicama. Patke, srećom po njih, imaju krila i mogu otići negdje drugdje, daleko od dokonih šetača i vrištave dječice.
Što će biti s pticama na Bundeku? Ah, kao da je koga briga?

Bitno da ćemo mi imati krasno šetalište, malo betona, malo više klupica, pa rekreacija, pa kakav kafić na dobroj lokaciji, pa malo glamoura, neka nam dolaze lokalne zvjezdice jer je evolucijski vrhunac imati veselice potrošačkog tipa. Milijuni godina evolucije kulminiraju u otuđenju od prirode i tome se nitko ne čudi.

Eh, da - navodno se planira urediti i kupalište. Obzirom na kakvoću vode i veličinu jezera, bojim se da će se tu netko jako osramotiti. Ili će netko dobiti kakvu gadnu kožnu boleštinu. A vjerojatno će i korisnici vodocrpilišta biti jako oduševljeni idejom.

Inače, na ovom linku:

http://www.novi-zagreb.com/elementi/kvartovi/bundek/

možete vidjeti foto galeriju kako je Bundek izgledao u sva četiri godišnja doba. Možda sam u krivu i možda će rezultat biti ekološki uravnotežen i uređen park, ali bojim se da vam mogu reći samo: gledajte slike i plačite.

Taman sam jučer napisao kako mali mobilni telefončići traže od programera optimizaciju koda i štednju memorije, kad na Slashdotu osvane priča o tome kako je Microsoft uspio napisati pola kilobajta koda koji je trebao zaštititi Xbox od modifikacija i piratluka, ali su u tih 512 bajtova koda (ekvivalent sedam redaka teksta na A4 stranici, odnosno tek duplo više od teksta kojeg upravo čitate) uspjeli ugurati i propuste koji su omogućili hackerima manipulaciju konzolom.

Više o tome pročitajte ovdje:

http://www.xbox-linux.org/wiki/The_Hidden_Boot_Code_of_the_Xbox

I, ne zaboravite: security trough obscurity je vrlo, vrlo loša ideja.

Konačno je došlo vrijeme da i to priznam. Mobilni telefon više nije sredstvo kojem je razmjena informacija primarna uloga, konačno je to postao pravi mali uređaj za prijenosnu zabavu.

Kupio sam, naime, Sony Ericsson K750i (vani, kod nas ga u ovom trenutku još nema).
I što, telefon kao telefon... je da. Kad je Vipnet tek počinjao s radom (a ja bio jedanaesti zaposleni), a to nije bilo tako davno, tek šest godina - da sam tad ljudima pričao kako ću jednog dana s mobilnim telefonom ne samo razgovarati, već i raditi digitalne fotografije poprilično visoke kvalitete, razmjenjivati glasnovne, zvučne i animacionizirane poruke, slušati glazbu u MP3 formatu i igrati 3D igre, zacijelo bi mislili da sam na kakvim opakim drogama.

A gle, odnedavno imam telefon sa dobrim softverom koji ima:
- 2 megapiksela kameru sa autofokusom (!)
- 96MB memorije, proširivo na preko gigabajt (!)
- MP3 player
- video player (!!)
- pravu malu konzolu za igre

Iako sam taj model uzeo prvenstveno zbog kamere, i tako ostvario svoju čežnju za digitalcem kojeg ću uvijek nositi sa sobom a koji će imati zadovoljavaujuću fotku, najviše me je impresionirala ponuda igara za telefon. Pisane u Javi, portabilne, sa istinabog slabom grafikom ali koja je na malom ekranu izvrsna, vraćaju me u mladost. U vrijeme kad je od blještavih efekata puno važnija bila igrivost, i tako suprotno trendovima na računalima i igraćim konzolama, gdje igre sve više i više sliče jedna drugoj.

Uspio sam naći čak i one prave male slatke igre, sa simpatičnim životinjama koje skaču po ekranu, jedu voće i izgledaju malo, simpatično i čupavo.

Tako što već dugo nisam vidio na PC-u.

Dakako, zaboravljeni princip štednje memorije i optimizacije tu se pomalo rađa iz pepela, jer je teško na zaslonu oskudne veličine napraviti nešto što je igrivo i ima mnoštvo detalja. Programeri se moraju snalaziti jer je memorije malo, procesori su slabi, baterije se brzo troše. Dobitna kombinacija je, dakle, igra koja će vas zalijepiti za telefon.

Iako i tu ima iznimki - moja zvijer ima ugrađen 3D procesor! Daklem, ne samo brži CPU u odnosu na model K700i, već i pravi grafički procesor optimiziran za 3D grafiku! I to se osjeti, i u vremenu učitavanja igara, i u brzini osvježavanja slike. Dok su mi Worms II pomalo zapinjali na Siemensu S65, na ovom se vrte urnebesno!

I tako sam, dugo godina nakon što su meni inače vrlo drage igre (platforme, logičke, RPG...) uglavnom otišle u ropotarnicu povijesti, a zamjenile su ih turbo-folk pucačine poput Quakea, UT-a i sličnih (uz čast iznimkama poput Morrowinda), ponovo otkrio novi medij koji, barem za sad, daje starim (ali dobrim) igrama novi život.

Tko se sjeća Sentinela sa Spectruma? Nitko? Tako sam i mislio. Uglavnom, postoji u Java verziji za mobilne telefone. I čisti je užitak igrati ga, čak i na nespretnoj tipkovnici mobilnjaka.

Ako se i sjećate Sentinela, u kojem ste se trebali popeti na navišu poziciju na mapi kako biste "upili" sentinela prije nego on "upije" vas, vjerojatno se ne sjećate igre koja se zvala "Alien Hunter" - u kojoj se penjete po platformama i kopate rupe u koje onda upadaju alieni, a vi ih onda brzo zalopatate i tako čistite nivo.

Činjenica da se te igre igraju danas, iako je prošlo deset ili (čak) dvadeset godina otkako su nastale, samo dokazuje da u igrama postoji ono nešto, što nije ni grafika ni zvuk, nije ni 3D niti refleksija u vodi, već je nešto što nas privlači i vuče da igramo opet i opet, iako smo možda već stotinu puta završili sve nivoe.

A tko danas igra originalni Quake?