Od malena živim nedaleko Bundeka. Bundek je malo jezero, zapravo dva mala spojena jezera nastala 1960. godine iskapanjem šljunka za izradu Mosta slobode, nedaleko savskog nasipa, odmah tamo pored hipodroma u Novom Zagrebu. Sjećam se kako sam se par puta i okupao u jezeru, u vrijeme dok voda još nije bila toliko zagađena.

Bundek je, otkako ga znam, bio gradsko siroče. Uvijek nekako po strani, omeđen s jedne strane nasipom, s druge slabo održavanom prometnicom, okružen šumom i zapravo nevidljiv iz grada. Koliko li je samo ljudi prošlo neposredno pored jezera na svom putu ka ili iz starog u novi dio Zagreba, a da nisu ni pomislili da tako blizu postoji mala oaza mira.

A onda je došao rat, i konačno smo bili svoji na svome. Svi osim Bundeka, Bundek nije bio ničiji. I zato se o njemu nitko nije brinuo. Drveće je raslo kako je htjelo, travu se nije kosilo, a ni posjetitelja nije bilo baš previše. Ne računajući narkomane kojima je to bilo zgodno mjesto za skrivanje od policije, i policajce koji su istu ekipu hvatali. I da, ekološki svjesne građane koji su na mjestu gdje su svojedobno lovljene štuke od metra dužine - prali svoje limene ljubimce.

No to mu nije naškodilo, naprotiv!
Dvadeset godina nebrige dozvolilo je prirodi da učini svoje. Veliko jezero zadržalo je svoju funkciju i opravdalo naziv jezera, a malo se pretvorilo u minijaturni Kopački rit, pravi mali rezervat prirode. Drveće koje raste do obale, drveće koje raste u vodi, mali otočići, šaš, i cijela jedna eko-zajednica sa ribama, žabama, patkama, čak i labudovima.

I ono najljepše - zbog divljeg rasta dio oko malog jezera dobio je karakteristiku kakvu ćete teško naći na drugom mjestu - omogućio vam je da budete u gradu a osjećate se kao da ste u divljini. Zbog okolne šume i raslinja jedina tužibaba koja je podsjećala da ste u gradu a ne u divljini su bili zvukovi automobila koji jure preko mosta, a i oni su bili nekako tihi i udaljeni.
Bokci i/ili društvo Piškor su se prihvatili laganog uređenja okoliša, taman toliko da šetačima bude ugodno, sa klupicama i stazom, a ribolovcima praktično.

I onda sam (istina, samo povremeno) znao otići tamo, sjesti na deblo pored vode i jednostavno zaboraviti da sam u Zagrebu. Gledao sam patke, one su gledale mene, pačići su razmišljali je li pametno biti radoznao ili je bolje držati se uz majku, povremeno bi riba uhvatila mušicu ili komarca... i jedan krasan, tih i nenametljiv, a opuštajući - mir.

Čini se da je s tim gotovo. Gradske vlasti su odlučile od Bundeka napraviti "novi Jarun".
Danas sam otišao pogledati kako to izgleda. I moram priznati da se plašim što će napraviti od Bundeka. Od one tihe oaze sa gustišem koji je pružao utočište patkama i drugim pticama (i, kako sam čuo, povremeni izvor hrane obližnjim penzionerima), ovo će postati lijepo uređen park. Problem je što pojam "lijepo uređen park" označava nešto što je estetski ugodno ljudskoj vrsti, a ne nešto što bi čuvalo balans s prirodom. I dok nemam puno protiv toga što je očišćena šikara sa vanjske strane ceste koja kruži oko Bundeka (iako je to otvorilo pogled na savski nasip i pristup buci s mosta), i sve ono što se radi okolo, uređivanje staza, krčenje i slično, zapravo dovođenje u red, plašim se da će ekološka ravnoteža biti nepovratno narušena.

Pokušao sam ispipati malo informacija od radnika koji su motornim pilama rušili stabla, i čini se da će otprilike polovica raslinja biti posječena i odnešena. A sve to kako bi se dobio pogled na jezero, kako ono ne bi bilo sakriveno vegetacijom, i kako bi pripadnik Homo Sapiensa (čuj, Sapiensa!) mogao šetati stazicama i gledati jezero bez tamo nekog glupog drveća!

Teško je opisati izgled vegetacije nekome tko nije vidio (a više neće ni imati priliku) kako divlje je izgledalo to malo jezero, i kako lijepo je svo to drveće raslo uz obalu, pa otočići i trska, odraz neba i granja u plićaku... sve će to i dalje postojati, ali siromašnije. Nekome možda i ugodnije, ali meni koji volim prirodu u njenom iskrenom obliku ipak siromašnije.

K vragu, pristao bih čak i na kompromis - neka se uredi veće jezero, a neka se divljina malog ostavi, ali ne, plašim se da je estetika građanskog oka važnija od davanja prilike istom tom građaninu da ode na mjesto tako blizu, a tako identično istinskoj divljini.

Patke i ptice, naravno - nitko nije ništa pitao. Patke nemaju pravo glasa na lokalnim izborima, niti sjede na deblima, niti na ulaštenim bijelim klupicama. Patke, srećom po njih, imaju krila i mogu otići negdje drugdje, daleko od dokonih šetača i vrištave dječice.
Što će biti s pticama na Bundeku? Ah, kao da je koga briga?

Bitno da ćemo mi imati krasno šetalište, malo betona, malo više klupica, pa rekreacija, pa kakav kafić na dobroj lokaciji, pa malo glamoura, neka nam dolaze lokalne zvjezdice jer je evolucijski vrhunac imati veselice potrošačkog tipa. Milijuni godina evolucije kulminiraju u otuđenju od prirode i tome se nitko ne čudi.

Eh, da - navodno se planira urediti i kupalište. Obzirom na kakvoću vode i veličinu jezera, bojim se da će se tu netko jako osramotiti. Ili će netko dobiti kakvu gadnu kožnu boleštinu. A vjerojatno će i korisnici vodocrpilišta biti jako oduševljeni idejom.

Inače, na ovom linku:

http://www.novi-zagreb.com/elementi/kvartovi/bundek/

možete vidjeti foto galeriju kako je Bundek izgledao u sva četiri godišnja doba. Možda sam u krivu i možda će rezultat biti ekološki uravnotežen i uređen park, ali bojim se da vam mogu reći samo: gledajte slike i plačite.