Fuzzy | ||||||
---|---|---|---|---|---|---|
1. | napadači iz zapećka (reakcija na tekst u vjesniku) | 19:56 Rado | ||||
Slijedi pismo koje sam poslao Vjesniku, nakon čitanja teksta "Napadači iz zapećka" Lade Žigo, u kojem je iznesen poprilično neinformiran i osobni napad na blog kao medij i blogere kao takve. Poštovani, htio bih se osvrnuti na tekst "Napadači iz zapećka", autorice Lade Žigo, u kojem ona iznosi svoja razmišljanja o jednom novom mediju - blogu. Obzirom da sam i sam bloger (moj blog je "Fuzzy", na www.linux.hr), mislim da je u tekstu pokazana određena količina nepoznavanja novih medija i promjena koje one donose - iako to zapravo i nisu suštinske, već samo promjene medija, kako ćemo vidjeti. Kao osobi koja se nekoliko godina bavila novinarstvom, i meni je blog kao medij u početku bio nekako bezvezan i pun šuma. Tu bih se složio sa Ladom Žigo oko činjenice da je velika količina materijala po blogovima - neupotrebljiva informacija (ili, direktnije: smeće). Takva je priroda bloga, servisa koji nikad nije pretendirao biti ekskluzivni informacijski servis (za to postoje drugi, slični mediji) pun točnih, istinitih i objektivnih informacija. Čar bloga je u nečemu drugom - u lakom i popularnom mediju kojim bilo tko na svijetu može iznijeti svoje stavove o praktički bilo čemu, i to tako da ti stavovi budu lako dostupni bilo kome tko je dovoljno zainteresiran (ili dovoljno dokon) da ih čita. Nužno je zato znati da je blog toliko kvalitetan koliko je kvalitetan autor, i koliko je to što u blogu piše relevantno za određenu publiku. U Hrvatskoj postoji sasvim pristojna količina kvalitetnih blogova, što stručnih, što "popularnih". Autorica se, čini se, nije uspjela probiti kroz gomilu loših blogova, kao i onih u kojima autori opisuju što je njihov pas tog dana na ulici pojeo, pa se spremno zakačila na blogove koji pljuckaju po javnoj sceni, i na osnovu takvih blogova spremno okarakterizirala sve blogere kao frustrirane kukavice koji svoj emocionalni kick doživljavaju pljujući po našim javnim osobama, a zatim se skrivajući iza anonimnosti Interneta. Dapače, blogeri se "ne umiju sastaviti u cjelinu", čime ih se redom svrstava u problematične, potencijalno poremećene osobe ("virtualna psihoterapija"), svakako nedovršene ličnosti. Blogeri su klinci koji imaju praćku, pa mogu gospodinu skinuti šešir s glave, kaže Lada Žigo. Ja bih zamolio za malo samorefleksije. Jednako kao što u blogovima ima mnoštvo šuma, podsjetio bih da i u novinarstvu, onom "pravom", papirnatom, ima jednako tako mnogo šuma. Pri tome ne mislim samo na dnevne novine, već i na razne druge, najčešće političke ili politikantske, tjednike, mjesečnike, samizdate nekih opskurnih likova koji svoje bolesne i opasne teze bez kompleksa podastiru na čitanje najširoj javnosti. Dapače, neke od njih financijski je potpomagala i Republika Hrvatska. Zatim, podsjetio bih i na činjenicu da se nije jednom dogodilo da naša velika novinarska imena posao odrađuju traljavo, bezvoljno, a ponekad i daleko ispod svakog amaterskog nivoa (sjetimo se samo američkih predsjedničkih izbora). Što se novinarskih polemika tiče, nažalost i tu se vrijeme mijenja, na štetu "klasičnih" medija. Meni, i mnogim ljudima oko mene, daleko je zanimljiviji, pa i referentniji, komentar T-Zombixa (tzombix.blog.hr) kad je riječ o telekomunikacijskom tržištu u Hrvatskoj, nego pametovanje novinara kojeg je eto baš tog dana urednik ulovio da napiše neki tekst o nečemu o čemu on zapravo ne bi pisao, malo zato što mu se to ne da, a malo zato da se ne bi nekom zameril... A javne osobe? Ah, oprostite mi kad kažem da su javne osobe izložene pogledu, pa i kritikama javnosti. Dakako, postoje granice te kritike, i ona nikad ne bi smjela prijeći iz javnog u privatni život te osobe, jer to više nije novinarstvo, već obično pljuvanje. Čini se kako se tako nešto dogodilo i ovdje, jer je u tekstu vrlo otrovnim riječima spomenut blog "književni terorist" koji je sada ugašen, ali jao nevolje, Internet dugo pamti, pa sam ipak uspio doći do arhive teksta i spornog "natječaja za književni trač". I on je, složio bih se, degutantno preintiman i ponižavajući za autoricu teksta. Jesu li tamošnji navodi istiniti ili ne, nije važno za ovo pismo. Važna je posljedica tog bloga, jer se Lada obračunava sa blogom kao medijem, i sa svim blogerima kao takvima. Pritom to čini na posve javan način, tekstom u tiražnim novinama, čime direktno čini štetu mnogim drugim blogerima čiji su blogovi korektni i informativni, bez pardona ih svodeći na frustrirane jadnike koji nemaju vlastiti život niti kralježnicu. Mogao bih ovdje povući analogiju sa govorom mržnje kojim su nas zasipale novine u nesretnom ratnom desetljeću prošlog stoljeća, sa svim onim novinarima koji su nas sa televizije, sa radija, iz novina pozivali da mrzimo one druge, jer je to dobro, moralno i ispravno. Dapače, sličnih primjera se, srećom puno rjeđe, nađe i današnji dan! Kad bih bio zločest mogao bih reći da su svi novinari poremećeni raspirači mržnje, ili pak plaćenici koji će za dovoljno šuške napisati što god se od njih traži. Doista, riječ je samo o različitosti medija, dok su sve druge karakteristike iste - nestručnost, nesposobnost, jal, neprofesionalnost, privatni interesi, politikantstvo... No, neću to učiniti. Jer razlikujem novine od novina, i novinare od novinara. Tako bi trebalo razlikovati i blog od bloga, te blogere od blogera. Nažalost, jednostrani napad Lade Žigo na sve blogere kao na frustriranu bagru (a što potječe, vidimo, iz njenih opravdanih frustracija) ne spada u sjajnije primjere novinarstva. Riječ je o mrčenju novinskog prostora za osobni obračun i ispuhavanje, pri čemu se nema obzira prema kolateralnim žrtvama i iskazuje prezir prema jednom novom mediju kojim će i autorica možda uskoro sama zaploviti, ako ne iz komocije, onda iz nužne potrebe. Radoslav Dejanović | ||||||
| ||||||
PopnupBlog 2.00a created by Bluemoon inc. |