Unatoč nedvosmislenom napretku što se dogodio posljednjih godina - stalnoj, dobro posjećenoj i priznatoj konferenciji, relativno uspješnim projektima lokalizacije, te najzad i prvim dobro odrađenim lobiranjima - HULK je zaostao u jednom važnom segmentu - novim, mladim članovima.

Ne, ne kažem da ih nema. Želim reći da ih, obzirom na rast popularnosti Linuxa i činjenicu da FLOSS filozofija više nije opskurna kratica grupice zealota, nesrazmjerno malo dolazi u HULK. To je obrnuto od situacije od prije cijelog jednog desetljeća, kad je najveći broj ljudi koji su uopće znali za Linux gravitirao oko udruge. Danas je rijetkost naći nekoga tko koristi Linux, a da je isti pritom i aktivni član HULK-a. To je donekle i prirodan proces, kao što nisu svi vozači članovi autokluba; ukinemo li povlastice, tih članova autokluba bilo bi još manje, a jezgra aktivnih članova koji nešto konkretno i rade bila bi - i jest - upravo minijaturna u odnosu na ukupni broj vozača.

Nezgodno je uspoređivati to prošlo i ovo sadašnje vrijeme. Prije deset godina morali ste se držati jedan za drugog, i to čvrsto - jer bilo je jako puno stvari za naučiti, a materijala je bilo poprilično malo. Za razliku od današnjice, kad postoji ogromna količina informacija na mreži, hrpetina knjiga i sva sila howto-a, u ono doba imali smo tek WWW u začetku, jedno pravo multimedijalno čudo od Mosaic browsera (prikazivao je i slike - yebote, slike!), nešto sitno materijala po Gopheru, šačicu howto-a i - jedni druge. Danas je Linux moguće naučiti bez ikakve udruge, bez frendova, bez ikoga iz okoline tko bi uskakao kad prokleti pppd umire "bez razloga". Tu svakako vidim razlog zašto smo nekad svi mi gravitirali prema udruzi, a i zašto mladi više nemaju potrebe za tim. Izvor informacija i znanja, iako nije za odbaciti, više nije među najrelevantnijima. I to je Ok, zaista.

Druga povijesna razlika koju primjećujem (a koja vjerojatno i nije tako bitna) je što je status linuxaša u IT svijetu danas nešto sasvim normalno. Linuxaš - pa što?

U počecima HULK-a, negdje u to vrijeme, baviti se Linuxom imalo je smisla samo u akademskoj zajednici, pa čak i tamo uz dosta podsmjeha. Mimo toga, stvar je bez iznimke davala status čudaka koji je zabrijao na neku pizdariju za koju nitko nikad nije čuo, pa vrti taj svoj film, umjesto da se bavi normalnim stvarima.

U vrijeme dok sam još pisao za BUG pokušao sam isfurati Linux kao nešto što ima ogroman potencijal i moglo bi biti dobra stvar. Uzvraćeno mi je čudnim pogledima, možda sam bio i subjektom zabave kolega. :) I naravno, službenim i prijateljskim odgovorom da to nije, niti će ikad biti zanimljivo širem krugu čitatelja, ali kad sam već toliko zapeo, eto mi to malo prostora u časopisu...

Srđan Roje je tad, vjerujem u jednom simpatičnom, nezločestom i šaljivom tonu, za moj opis Microlinuxa (autor: Senko Rašić, distribucija: četiri diskete, godina: 1997.), napisao da je autor teksta "Rado srastao s Linuxom". (:
Inače, s PC Chipom sam kasnije imao više uspjeha, ali to su bila malo drugačija vremena, pa ni tad nije bilo jednostavno ustoličiti Open Source rubriku.

U poslovnom svijetu situacija je bila još gora - nitko nije razumio o čemu pričam i zašto bi to moglo biti dobro za njih.

A u akademskom svijetu? Da, bilo je Linux strojeva i tadašnji studoši su radili i konkretne stvari sa tim strojevima, ali njima su za vratom puhali Solaris administratori sa svojim stavom da je Linux igračka i da je Solaris stoput bolji, i da bi im bolje bilo da uče Solaris nego tamo neki krpež - jer je tad bilo "jasno" kako je Sun nepobjedivi gigant svijeta Unixa, svemoćni vladar servera i kako njegovom kraljevstvu neće biti kraja.
Hm. :)

A danas? Danas više ni psihologa ne možete zainteresirati izjavom da se bavite Linuxom!

No, back to the point. Dvije sam stvari već dijagnosticirao: obilje dostupne dokumentacije i pomoći, te nestanak onog nekakvog elitizma koji je okruživao Linuxaše (ili češće, kojeg smo si sami zamišljali, pa podebljavali tvrdoglavim inzistiranjem na arhaičnim editorima, mda...).

Što još? Svakako mora postojati još nešto, neki konkretan razlog zbog čega linuxaši hrpimice ne uplaćuju članarine za HULK?

Citirat ću Hrvoja Dogana sa CLUC-a 2006: "Postali smo državotvorni".
Indeed. Činjenica jest da je struka, ali i gospodarstvo, sad konačno i politika, prepoznala HULK kao mjesto kompetencije, grupu ljudi koji (uglavnom) ne brbljaju bezveze, ne troše vrijeme na filozofiju i imaju soli u glavi. Dapače, čak znaju i riješiti neke njihove probleme!

No, svaka medalja ima dvije strane. Mlađa ekipa, prirodno nesklona autoritetima (a HULK to jest postao, na neki način), prestala nas je gledati kao na sebi sličnu ekipu zvrknutih entuzijasta sa pomaknutim (anarhičnim?) pogledima na svijet, i u njihovim smo očima postali birokratizirana grupa srednjovječnih tipusa koji su nekad možda i nešto korisno napravili, ali danas su totalno uncool, slizani sa mrskim kapitalistima i političarima, ljudi koji su postali sami sebi svrha.

Koliko je tu istine? Ima, ima u tome nešto. Iako se ne bih složio, možda i iz osobne sujete, da smo se svi skupa iz hackeroida pretvorili u masne foteljaše debeloguzičare, činjenica jest da smo se mi, stara generacija, promjenili u smjeru koji se ne dopada mladom, buntovničkom duhu. Malo smo postali stariji, malo smo se i uozbiljili (uglavnom u odnosu prema trećim osobama), a imamo na grbači i određene obaveze koje dolaze s godinama - radno mjesto, poslovni odnosi, ne zaboravimo ni brak i malu dječicu - sve karakteristike "staraca", ljudi koji funkcioniraju unutar nekakvog sustava, umjesto da ga ruše svim silama.

S druge strane, dobili smo pristup resursima koji su nam prije deset godina bili nedostupni - ulazak u odgovarajuće krugove društva, rast managerske ali i političke moći unutar zajednice, uvažavanje struke i povjerenje managera i političara, sve redom osobine koje dvadesetogodišnjak može zadobiti vrlo teško do nikako (osim ako je izuzetno nadaren ili - ima roditelje na izuzetnim položajima).

Tu vidim jedan krasan prostor za sinergiju nas starih konja koji smo "zaništa" i mlade ekipe koja ima ideje, hrabrost i volju trošiti svoje vrijeme na nešto u što vjeruju. Mi stari konji uglavnom nemamo tog nesretnog slobodnog (ili osobnog!) vremena, ali stari konji su spremni pomoći gdje mogu. Ponekad savjetom (ma kako to mlađoj ekipi strašno zvučalo), ponekad uslugom, ponekad i sudjelovanjem u projektu, ili pak iskorištavanjem pozicije kako bismo nečiju ideju još malo pogurali i dali joj više šanse za uspjeh.

Je li to moguće ostvariti? Svakako, kad bismo uložili napor s obje strane: trebali bismo imati više povjerenja jedni u druge, i trebali bismo više gurati jedni druge. No, sve dok klinci gledaju na HULK kao na birokratsko tijelo kroz koje oni ne mogu isfurati svoje ideje, a HULK ne činio dovoljno da to promjeni, nećemo se pomaći.

Ali to nije sve! Uz ovaj prekrasan set kineskih noževa, dobit ćete i još nekoliko argumenata... primjerice, neaktivnost udruge. HULK je prilično efemeran, toliko da se i meni čini kako je riječ o nekakvoj tajnovitoj organizaciji koja se krije u katakombama, jednom godišnje izađe na površinu, napravi CLUC i zatim se ponovo zavuče u katakombe, pa hibernira do slijedeće prilike. Taktikom se ne razlikujemo od kakve terorističke skupine.

Nedostatak sadržaja je, po meni, najveća mana HULK-a. Osim same konferencije, malo je dodatnih programa koji bi mogli animirati širu publiku. Istina, povremeno se odradi poneki lokalizacijski maraton, ali i ti maratoni pate od dva nedostatka:

a) uglavnom se uvijek javljaju isti ljudi;
b) općenito gledano, prevođenje softvera je dosadna, uncool aktivnost.

Install festovi su zanimljiviji, ali i oni su, sa izuzetkom ekipe iz Karlovca, nekako zamrli. Čak i kad se povremeno pojavi inicijativa, odaziv je mlak. Mimo toga, svi skupa smo živahni koliko i oni jadnici na odjelu intenzivne njege.

Kako to promjeniti? Boljom organizacijom, svakako. Nažalost, mi stari konji smo zatrpani vlastitim poslovima i obavezama, a ne pojavljuju se ni mlađi sa svojim dobrim idejama, a bome ne javljaju se ni za volontiranje na ovim rijetkim projektima koji dokazuju da i mi sa intenzivne barem ponekad trznemo nogom.

Pozicija HULK-a je takva da bi mogao propagirati nove ideje, ali pozicija ne znači ništa bez ljudi spremnih podmetnuti leđa. To, opet, ne znači da bi Kost kao predsjednik HULK-a trebao podmetati svoja leđa pod svaki projekt koji bude predložen, niti je to namjena predsjednika bilo koje udruge. Njegovo je da da blagoslov ideji za koju smatra da je dovoljno kvalitetna da HULK može stati iza nje, i zatim pomogne oko ekipiranja ljudi koji bi ideju proveli, a glavnina organizacije trebala bi biti na plećima hrabrog junaka koji se te ideje i sjetio.

Zašto mladi ne prilaze u buljucima sa svojim idejama? Odgovor se, IMHO, krije u slijedećem poglavlju.

Nekomunikacija, to strašno oruđe birokracije.
Došlo mi je do ušiju kako su se ljudi žalili da su slali e-mail poruke udruzi i na liste, a da nikad nisu dočekali odgovora. Tj. nitko im se nije udostojio odgovoriti. Razlog tome je nejasno definirana organizacija unutar udruge, pa se ne zna tko bi trebao odgovoriti na kakav upit sa strane... predsjednik? Dopredsjednik? Tajnik? Nadzorni organ? Glasnogovornik? Tihošutitelj? I tako nehotice e-mail poruka završi u limbu, nikad odgovorena. Druga strana ostane s pravom razočarana, a HULK dobije image tipičnog birokrata koji se služi najprimitivnijim birokratskim trikom - kad ti dođe pismo kojim se ne želiš baviti, ti ga "izgubi".

To je zapravo strašno. To nije rezultat nebrige, nemarnosti ili bahatog odnosa prema drugima, već najobičnije smušenosti i nedostatka dobro uhodanog mehanizma odgovaranja na upite osoba izvan udruge. Krajnji rezultat je devastirajući i možda najrazorniji za image HULKa. Ovako nešto isključivo je naša greška i nešto što se ne smije događati, pa makar to bio samo jedan od stotinu e-mailova koji ostane neodgovoren. Ako možemo reagirati na novinske napise, nismo u poziciji zanemariti "malog čovjeka", a samim time što možemo odgovarati na novinske napise i biti uvaženi, naša odgovornost prema porukama tih malih ljudi je još i veća.

Vezano uz nekomunikaciju, mislim da je i frekvencija vijesti na www.linux.hr premala, a iz osobnog iskustva znam da od slanja neke vijesti do njenog objavljivanja može proći i tjedan, dva dana, što onda vijest kao takvu diskvalificira iz njene vlastite kategorije - nešto što je staro dva tjedna teško se može nazvati viješću.
Site privlači lijepu količinu prometa i očito je da se ljudima sviđa i da ga rado posjećuju. Naša obaveza prema njima je ponuditi im više sadržaja, bilo kroz veći broj ljudi koji doprinose objavljivanju vijesti, bilo kroz efikasniji sustav uređivanja koji će promptnije reagirati na nove priloge.

Lijevo, desno, nigdje HULKova staaanaaa...
Problem nepostojanja klupskih prostorija katalizira gore navedene probleme. HULK bi zaista morao imati prostor u kojem bi se članovi mogli sastajati po nekom redovitom rasporedu. Osim f2f komunikacije, bila bi to i prilika za diskusiju o radu udruge, predstavljanje novih projekata, te slična veselja koja je teško izvesti dok su članovi kao rakova djeca.
Izvrstan primjer je razmjena vještina u Mami, gdje se subotom skuplja ekipa raznorodna, a svi opičeni i kreativni, pa se malo priča o programiranju, malo o glupostima, a na kraju priče se i ponešto konkretno obavi. Držim da bi HULK morao imati tako nešto (možda bi Mama bila ljubazna spojiti after-hours razmjene vještina sa kakvim službenim HULK sastankom?), jer bismo onda sami sebe lakše natjerali da sva ova otvorena pitanja krenemo raščešljavati, a to bi bila i izvrsna prilika da dođu ovi nestašni mlađi i uvjere se da smo mi možda stari, ali smo uglavnom i dalje opičeni...

Ali ni to nije sve! Uz noževe, dobit ćete i ovu krasnu kinesku nožnu kosilicu za bambus, te rant o problemima fund-raisinga u udruzi.
A nije da se ne može. Kad je Casas (from Extremadura fame) trebao doći na CLUC, zapeli smo i u nevjerojatno kratkom roku organizirali prikupljanje novca za troškove puta. Istina, situacija je bila malo specifična, ali dokazuje da se može kad se hoće.

Problem, i to veeeliki, je u tome što je fund-raising cjelodnevni posao, kojeg treba raditi osoba koja zna kako se to radi - umiljavanjem, uveseljavanjem, nagovaranjem i kvalitetnim vezama. HULK treba takve osobe! I to ne moraju biti nikakvi Linux geekovi niti GNU fanatici, već sposobni i vješti ljudi koji mogu shvatiti bit priče i kako u nju ugraditi novac. Ljudi koji razumiju FLOSS, ali razumiju i psihologiju onih od kojih će tražiti novac, i koji znaju spojiti to dvoje. To je više managerska nego tehnička uloga, ali nimalo manje bitna!! (u inat ekipi koja vjeruje da je hacking vrhunac talenta, a da je sve ostalo manje važno)

HULK treba nekoliko ljudi koji mogu pogledati predloženi projekt, proračunati tko bi i koliko čega mogao dati da podrži projekt i zatim to konkretizirati. Ne mora uvijek biti riječ samo o novcu - sponzori mogu dati različite stvari - reklamu, hardver, softver, odraditi dio projekta... opcije su razne, ali svakoj je zajedničko samo jedno - to mora odraditi netko tko može posvetiti jako puno vremena i volje kako bi skupio sredstva za projekte. Na kraju priče, niti jedan projekt kojeg smo ikad radili nije bio besplatan u kolokvijalnom smislu - ako ništa drugo, ulagali smo svoje vrijeme, a niti to nije bezvrijedno.
Naravno, ne treba svaki projekt automatski postati komercijalan, ali siguran sam da bi puno više ljudi spremno predložilo projekte kad bi znali da HULK ima aparat koji će za njih odraditi jedan dio posla - prikupiti neki novac, neki hardver ili slično, a pogotovo ako se ispostavi da je projekt ne samo koristan već i ekipi donosi nešto sitno novca u džep. Onda se zadovoljstvo obavljenim poslom može zaliti zarađenom pizzom i pivom.
Ovo je vrlo ozbiljno pitanje i ne mislim da ćemo lako doći do odgovora na njega. Ali, ako nam je prosperirati, nešto takvoga ćemo morati iščeprkati, kad tad.

I to je sve! Ne, neću vam pokloniti i jeftinu kinesku klimu na zamašnjak, došao sam do kraja tirade. Zaključio sam kako mi jesmo ostarili i sve što ide uz to (neaktivnost, jelte?), ali smo i dalje pretty much alive. Hitno se moramo riješiti dojma birokratizirane ekipe, pronaći mjesto okupljanja i raditi na sadržaju koji će privući nove mlade snage.

Ili ti Koste želiš biti Doživotni Precjednik?

Back to the point. Kopkalo me to nešto oko HULKa, ta efemeričnost i neko neobično nedogađanje stvari. To me pratilo već nekoliko godina, i najzad se iskristaliziralo: HULK je ostario. HULK se promjenio. Mi smo se promjenili. Postali smo stariji, i sve ono što s tim ide. Mislim da sam otkrio gdje fulamo. No, neću o tome ovaj čas jer mislim da toj temi treba pristupiti ozbiljno i studiozno, a za to trenutno nemam vremena (a što je i jedan od ključnih razloga iz navedenog prosvjetljenja). Ali temu svakako ne bih smio zaobići. I neću. Mislim da će biti neugodna po nas. Neka. Budemo li jedni druge gladili po yaycima nećemo previše napredovati.