Ponekad se trebamo šokirati da bismo saznali vlastita ograničenja.

Danas sam bio u prilici pomoći ozlijeđenom u prometnoj nesreći. I shvatiti neke stvari o sebi koje sam ipak zamišljao drugačije.

Naime, oko 14 sati je pored zloglasnog rotora u Novom Zagrebu stradao pješak. Stariji gospodin je, kako je to valjda običaj stanara obližnjeg Laništa, iz smjera Bille pretrčavao dva puta po tri traka ceste. Na nedozvoljenom mjestu. I nije bio dovoljno oprezan.

U vrijeme kad sam izlazio svojim vozilom sa rotora scena se već odigrala i nesretni pješak je ležao poput vreće uz rub ceste, a uz njega su jedan muškarac (vjerojatno vozač) i jedna žena pružali prvu pomoć.

Vođen porivom da pokušam učiniti nešto, zaustavio sam vozilo ispred mjesta nesreće, izašao i upitao treba li zvati policiju ili hitnu. Unesrećeni je imao otvoreni prijelom desne noge malo iznad zgloba i, sudeći po oštećenju na vozilu, ocipitalnu povredu glave (tj. zatiljak).
Otvoreni prijelom nije tako jako krvario, ili se meni nije tako činilo. No, iz glave je istekla dobra količina krvi. Muškarac je držao glavu unesrećenom i nešto mu pričao, a ovaj je, čini mi se, bio u polusvjesnom stanju. Žena je bila pored otvorenog prijeloma. Pitao sam ju je li slučajno liječnik, rekla je da jest.

Oko glave se nije moglo puno toga učiniti, a bilo bi i opasno pokušati bilo što na svoju ruku. Noga, međutim, je bila druga priča.
Zaustavili su se i drugi vozači, naišla je i još jedna gospođa koja je također rekla da je liječnik (pričajmo o sreći u nesreći). Nakon nekoliko minuta stvorilo se i policijsko vozilo (vojna policija? ne sjećam se...)

E, sad tu slijedi moment samospoznaje, do kojeg nisam došao na mjestu nesreće, već sat vremena kasnije, u vlastitom domu. Ja jesam, istina, odmah stao u želji da pomognem unesrećenom, ali - ja zapravo nisam pomogao unesrećenom, već sam bespotrebno hodao lijevo, desno. Iako kao laik nisam mogao učiniti ništa glede povrede glave, tamo na asfaltu pored otvorenog prijeloma noge klečala je jedna žena kojoj je pomoć itekako trebala, a rana je takve prirode da laik jednostavnim postupkom imobilizacije može napraviti vrlo korisnu stvar. Tim više što rana nije obilno krvarila. No, netko je rekao da treba postaviti trokut da netko ne naleti, i ja sam išao tražiti trokut, umjesto da pomognem ženi oko noge unesrećenog. Policajac u civilu koji je izašao iz policijskog vozila rekao je da on nema trokut (ma hajde), ali na moju sramotu - i ja u svom vozilu imam trokut! Koji mi se vrag u tom trenutku motao u glavi, pa nisam uzeo trokut iz vlastitog vozila, nejasno mi je. Ionako bih ga kasnije složio i vratio nazad.

Osim toga, nesreća se dogodila na takvom mjestu da nije bilo velike šanse da itko naiđe dovoljno brzo da ne stigne zakočiti (ali hej, upravo tu je stradao pješak). Iz nekog posve iracionalnog razloga pretpostavio sam postavljanje trokuta saniranju prijeloma. Možda je to bilo zato što je gospođa rekla da je liječnik, pa sam percipirao da je noga u dobrim rukama (uh, kako to crnohumorski zvuči...) i da će se ona snaći i bez mene. Možda, da je žena rekla da nije liječnik, možda bi moja odluka bila drugačija. Možda ovo, a možda ono. Rezultat tog "moždanja" je da sam se bavio u tom trenutku bespotrebnim prioritetima.

I da, najzad je netko zaključio da nogu treba imobilizirati. Netko od prisutnih je našao dugačku plastičnu futrolu (vjerojatno od trokuta), ja sam ju dodao gospođi i - ponovo iz nekog razloga koji mi sad nije nimalo jasan - nestao. Udaljio se. Što je svakako najveća pogreška koju sam mogao učiniti, jer žena sama nije mogla napraviti udlagu i imobilizirati nogu u stanju u kojem je ta noga bila. Netko je trebao barem pridržavati "otpalo" stopalo.

No da, svi su generali nakon bitke. Ono što mene fascinira jest činjenica da sam stao da pomognem čovjeku, a zatim sam, sagledajmo to realno, od tog pomaganja - pobjegao. I zapravo na mjestu nesreće nisam bio od neke posebne koristi.

Dobro, ja zbilja imam jedan dobar razlog za izbjegavanje dodira sa tjelesnim tekućinama drugih ljudi - dermatitis na koži ruku koji me čini iznimno osjetljivim na nečistoću i detergente. Dosadna napast koja rezultira grubim, zadebljanim dijelovima kože često je praćena i malim, ali dubokim pukotinama kroz živo tkivo kože. Kao takve, ruke su mi osjetljive na napade mikroorganizama i dodir sa krvlju ili drugim izlučevinama ostavlja me ranjivijim od ostatka populacije. To je razlog zašto ekipa iz Hitne nosi rukavice.

Ima li po novome svaka kutija prve pomoći rukavice? Ne znam. No, danas nisam vidio ikoga da ih koristi. Možda bih i ja, da sam imao rukavice, nešto korisnoga i obavio. Mislim da ne bih, mislim da sam se tamo zapravo uplašio unesrećenog. Sumnjam da bi rukavice tu puno promjenile. Iako sam imao dobru volju pomoći, nisam bio psihički spreman preuzeti na sebe odgovornost u supomoći unesrećenom. Ja, muško. Ja, gorila snažni. Ja, ratnik neustrašivi. Ja, mudonja najveći.

No, zato je tu bila jedna - žena. I još jedna žena. Hvala Bogu na ženama, žene rade ono što se mudonje ne usude.

Vidjevši da su stvari pod (kakvom, takvom) kontrolom, vaš doljepotpisani bloger je otišao svojim poslom, barem da više ne stvara nepotrebnu gužvu.

Nakon sat vremena suočio sam se sa samim sobom. Isprva sam mislio da sam učinio dobro djelo, no nakon što su se emocije ohladile i nakon što sam u retrospektivi razmislio o situaciji i mom postupku u njoj, shvatio sam da sam, iako sa dobrom namjerom, bio poprilično beskoristan i ne-hladnokrvan. Taj hladan tuš prelaska sa shvaćanja sebe kao plemenite osobe na shvaćanje sebe kao obične kukavice je - dobar trening za vlastiti ego, uvijek sklon bujanju. Vjerujem da bih uvijek stao pomoći kad vidim kakvu nesreću. No, sad imam argument za upitati samog sebe - kad stanem, hoću li moći učiniti više od toga?

Savjet: kupite malu kutiju latex rukavica i stavite ih u vozilo. Ja sam to učinio danas. Tako ćete, ako već ne budete u stanju pomoći pri zbrinjavanju unesrećenog, moći hrabrijima od vas dati rukavice koje će ih zaštititi od zaraze hepatitisom ili kakvom gorom nesrećom. Malo, ali može donijeti puno dobra. Rukavice sam nabavio, sad još trebam pronaći jaja. Ili jajnike, čini se da su jajnici bolji za te stvari.

P.S. večeras sam nazvao policiju da provjerim trebam li dati izjavu ili svjedočenje. Rekli su da nije potrebno, i što je važnije - unesrećeni je prevežen u bolnicu u dosta teškom stanju, ali izvan životne opasnosti.

P.P.S. ovo je (nažalost) odlična prilika za osvrt na famozni stav da računalne igre potiču nasilje i od klinaca rade asocijalne zombije. Pa, ja sam gamer. Igram gadne igre, one prave ratne. U zadnje vrijeme Battlefield 2, protiv pravih, živih protivnika na Internetu. I reći ću vam ovo: u igri mi nije nikakav problem snajperom otkinuti glavu protivniku, razbacati ga po terenu protutenkovskom granatom ili ga priklati nožem. Ni da trepnem. No, pogled na jednu relativno bezazlenu povredu - otvoreni prijelom noge - pogled na jednu pravu, živu nogu iz koje viri prava, živa, krvava ljudska kost - jako me uznemirio.
Vidite, tu postoji razlika, koju znaju gameri ali ne razumiju ljudi oko njih. Igra je igra. U igri ste u stanju učiniti stvari kakve vam ne bi pale na pamet u stvarnom životu. Igra nije stvarni život. U stvarnom životu ne bih mogao snajperom ciljati nečiju glavu ili ga rezati nožem. U stvarnom životu je i pogled na relativno bezopasnu, ali krvavu i stvarnu ranu - nešto drugo. To nije igra. I ta razlika postoji, ona je vrlo jasno definirana. No, ne-gameri to ne razumiju i misle da su emocije izražene kroz igru emocije koje gameri izražavaju i u stvarnom životu. To jednostavno nije istina. Naravno, povremeno se nađe neki psihotičar koji pod izlikom igre nekoga zaista i ubije, ali to prije svega nisu normalne osobe. Da nema igara, "stručnjaci" bi rogoborili kako je to sve utjecaj televizije. Da nema televizije, bile bi to zle pokretne slike. Da nema kina, bio bi to nazadni utjecaj industrijalizacije. I tako dalje.