Danas sam prvi put doživio neizbježno. Klijentu je došao CV napisan u Wordu, sa nastavkom .docx

Na pitanje "što da radimo s tim", odgovorio sam da pošiljatelju jave da CV vrati u starijem obliku Word dokumenta.

Tijekom nekoliko slijedećih dana vjerojatno će biti otvorena rasprava o migraciji na najnoviji Office i koliko to košta. Uvjeren sam da "molimo vas da vaš dopis pošaljete u starom Word formatu (.doc)" košta ipak najmanje, što novca, što živaca. No, pandorina kutija je ovime svečano otvorena; vidjet ćemo koliko će vremena proći prije nego korisnik silom prilika migrira na novi Office.

P.S. u međuvremenu će vlasnici novog Officea, naravno, smatrati za potpuno normalnu stvar da ONI mogu slati dopise na način kako oni žele, a da primatelj MORA naći načina (docx2doc, ili compatibility pack pa se ti nadaj da ti se nešto drugo neće pošemeriti, ili sjedni i plači ako - zamisli svetogrđa - koristiš OpenOffice ili nešto slično što zasad još nema ili nikad neće ni imati odgovarajući filter) da pročita dopis... jer zaboga, novije je bolje, to je napredak, evolucija, to je budućnost, to tako mora biti.

Uobičajena pila naopako koja se ponavlja sa svakim izlaskom novog formata zapisa podataka iz Redmonda...

Google ima zgodan fičur da stranice koje pokušavaju instalirati malware prikaže sa upozorenjem, i zatim korisniku ne dozvoljava posjetu. Kako to izgleda kad stvar ne radi, trenutno se može vidjeti na mojem interviewu za Monitor.hr.

Malo je ljudi kojima se divim. Vjerojatno je to plod i nekakvog ego tripa , no činjenica jest da me je prilično teško impresionirati. Ne i nemoguće, naravno; a odmalena okružen pustim blebetalima i njihovim pričama, shvatio sam da se diviti mogu samo ljudima koji su svojim djelima pokazali da nešto vrijede. Jedan takav nedavno je otišao. Čovjek - vrlo zanimljiv. Unatoč poznim godinama u kojima je već bio u vrijeme kad sam saznao za njega (a o njemu se nije pričalo jer sretnik nije bio podoban valjda niti jednom režimu), nisam ga strpao u istu vreću u kojoj držim puste akademike sijedih, često ishlapjelih glava. Ne, Ivan Supek nije bio za tu vreću. O njemu sam saznao iz nekog njegovog javnog nastupa, iz jedne od prigoda koje su nažalost bile prerijetke, jer je Supek bio od odmjerenih riječi, barem u javnosti. Mislim da je to bio neki njegov tekst u Feralu, možda baš onaj početak njegovog sukoba sa Tuđmanom, kada je potonji izlio žuč na tog neprijatelja mlade hrvatske demokracije, nedomoljuba, nedemokrata, propalog akademika i općenito još jednog obojenog vraga u ergeli neprijatelja države po mjeri državnika, popraćen zborskim zviždanjem političkih priležnica.

Efekt toga bio je kao kad se golub pokaka po bronzanoj bisti.

No, da. Tih čovjek moćnog intelekta i nezanemarive karizme (koja, istina, nije bila privlačna kafanskim tipovima), uvijek nekome suprotstavljen - malo Josipu Brozu, malo Franji Tuđmanu. I neobično je kako je taj prkos, ta želja da se kaže ono što se misli i što je po vlastitom sudu ispravno - čak i pod prijetnjom ozbiljnih posljedica - to je nešto što od čovjeka čini Čovjeka.

Nije to ipak niti fizika, po kojoj je Ivan Supek ponajprije poznat, niti rani ideološki komunizam, antifašizam, bogata biografija. Jer, i drugi ljudi su bili poznati fizičari, veliki komunisti, strasni antifašisti, ljudi što su o svom životu debele knjige napisali. Pa ipak, njima se ne divim. To nipošto ne znači da ih smatram običnima, ili pak beznačajnima, dapače! Čovjek o kojem pričam ipak je bio malo posebniji, nekako potpuniji. Fizičar, profesor, protivnik Jugoslavenske nuklearne bombe, utemeljitelj i - književnik. "Multipraktik", rekli bi na izboru za Miss Hrvatske.

Sad, kad je prošla baba sa kolačima, zaključujem da smo ga slušali - premalo. Istina, ponavljao se, pogotovo u zadnje vrijeme, ali ponavljanje je Ok iz dva razloga - ipak je bila riječ o čovjeku u visokim godinama (a i tad je bio intelektualno superiorniji većini blebetala u Saboru), a zatim - kao profesor, dobro je znao koja je svrha upornog ponavljanja stvari - da ih učenici bolje zapamte.
No, slabi smo učenici jer nismo dali profesoru dovoljno prostora da sa nama podijeli svoje znanje i svoju mudrost. Nije nam, znate, bio podoban - prvo ideološki, a nakon toga politički. I tako su neki majmuni na vlasti, u cilju zaštite vlastite gole i crvene guzice, držali jedan briljantan um dalje od javnosti, da se neuk i neupućen narod ne bi zarazio humanističkim blebetanjima nepodobnika, umjesto da, kao nekad, pozorno prati emisiju Dozvolite da se obratimo, ili kao danas, da svoju intelektualnu žeđ taži jeftinim sapunicama i tour-de-shopping centrima.

Šteta. Ne znam mnogo o ovom Čovjeku. Ono malo što sam uspio saznati i iz njegovih knjiga pročitati - vrištalo mi je u lice o potrebi - i mogućnosti! - nekog boljeg, humanijeg svijeta, nekog društva koje ne mora biti destruktivno, nekog zajedništva u kojem svi napreduju.
To je pričao Čovjek koji je i djelom pokazivao kako je to pravi put čovječanstva - u miru i kooperaciji.

Možda je Ivan Supek bio samo sanjar, sjena koja se raspline čim izađe iz knjižnice. Oh, mijenjam sve ove političare, analitičare, poduzetnike, predstavnike, najamnike, urednike, zastupnike, dostojnike... - mijenjam ih sve za pet minuta sa Supekom!

Pogledaste li Doru?

E, lijepo - onda vidite kamo idu novci koje nam ZAMP otima za medije, a sa blagoslovom države nam jedine sa socijalnim naglaskom.

Osobno, u moru sasvim prosječnih ili čak ispodprosječnih pjesmuljaka, simpatije sam našao samo za izvođače čija vokacija nije zabavnjačka, već glumačka ili ozbiljno glazbena - prepoznat ćete ih. Iako i njihovi uratci nisu nešto ekstra posebno, svidjela mi se svježina te ideje, gdje likovi kojima šlageri nisu zanat idu glumiti šlageranje, a pritom su to izveli au pair svojim "profesionanim" kolegama, na njihovu najveću sramotu!

Tolika količina meketanja, prenemaganja i zavijanja pokazuje gdje je zapravo naša glazba, i pokazuje kakve su kvalitete izvođači kojima je država odlučila pokloniti harač na medije. Da je pravde na ovome svijetu, oni bi nama morali davati osam lipa svaki put kad kupimo CD, u znak isprike za sve trenutke kada svijetu pokazuju koliko loši umjetnici Hrvati mogu biti, i koliko niske kriterije država može imati u ocjenjivanju umjetničkog rada.