Malo je ljudi kojima se divim. Vjerojatno je to plod i nekakvog ego tripa , no činjenica jest da me je prilično teško impresionirati. Ne i nemoguće, naravno; a odmalena okružen pustim blebetalima i njihovim pričama, shvatio sam da se diviti mogu samo ljudima koji su svojim djelima pokazali da nešto vrijede. Jedan takav nedavno je otišao. Čovjek - vrlo zanimljiv. Unatoč poznim godinama u kojima je već bio u vrijeme kad sam saznao za njega (a o njemu se nije pričalo jer sretnik nije bio podoban valjda niti jednom režimu), nisam ga strpao u istu vreću u kojoj držim puste akademike sijedih, često ishlapjelih glava. Ne, Ivan Supek nije bio za tu vreću. O njemu sam saznao iz nekog njegovog javnog nastupa, iz jedne od prigoda koje su nažalost bile prerijetke, jer je Supek bio od odmjerenih riječi, barem u javnosti. Mislim da je to bio neki njegov tekst u Feralu, možda baš onaj početak njegovog sukoba sa Tuđmanom, kada je potonji izlio žuč na tog neprijatelja mlade hrvatske demokracije, nedomoljuba, nedemokrata, propalog akademika i općenito još jednog obojenog vraga u ergeli neprijatelja države po mjeri državnika, popraćen zborskim zviždanjem političkih priležnica.

Efekt toga bio je kao kad se golub pokaka po bronzanoj bisti.

No, da. Tih čovjek moćnog intelekta i nezanemarive karizme (koja, istina, nije bila privlačna kafanskim tipovima), uvijek nekome suprotstavljen - malo Josipu Brozu, malo Franji Tuđmanu. I neobično je kako je taj prkos, ta želja da se kaže ono što se misli i što je po vlastitom sudu ispravno - čak i pod prijetnjom ozbiljnih posljedica - to je nešto što od čovjeka čini Čovjeka.

Nije to ipak niti fizika, po kojoj je Ivan Supek ponajprije poznat, niti rani ideološki komunizam, antifašizam, bogata biografija. Jer, i drugi ljudi su bili poznati fizičari, veliki komunisti, strasni antifašisti, ljudi što su o svom životu debele knjige napisali. Pa ipak, njima se ne divim. To nipošto ne znači da ih smatram običnima, ili pak beznačajnima, dapače! Čovjek o kojem pričam ipak je bio malo posebniji, nekako potpuniji. Fizičar, profesor, protivnik Jugoslavenske nuklearne bombe, utemeljitelj i - književnik. "Multipraktik", rekli bi na izboru za Miss Hrvatske.

Sad, kad je prošla baba sa kolačima, zaključujem da smo ga slušali - premalo. Istina, ponavljao se, pogotovo u zadnje vrijeme, ali ponavljanje je Ok iz dva razloga - ipak je bila riječ o čovjeku u visokim godinama (a i tad je bio intelektualno superiorniji većini blebetala u Saboru), a zatim - kao profesor, dobro je znao koja je svrha upornog ponavljanja stvari - da ih učenici bolje zapamte.
No, slabi smo učenici jer nismo dali profesoru dovoljno prostora da sa nama podijeli svoje znanje i svoju mudrost. Nije nam, znate, bio podoban - prvo ideološki, a nakon toga politički. I tako su neki majmuni na vlasti, u cilju zaštite vlastite gole i crvene guzice, držali jedan briljantan um dalje od javnosti, da se neuk i neupućen narod ne bi zarazio humanističkim blebetanjima nepodobnika, umjesto da, kao nekad, pozorno prati emisiju Dozvolite da se obratimo, ili kao danas, da svoju intelektualnu žeđ taži jeftinim sapunicama i tour-de-shopping centrima.

Šteta. Ne znam mnogo o ovom Čovjeku. Ono malo što sam uspio saznati i iz njegovih knjiga pročitati - vrištalo mi je u lice o potrebi - i mogućnosti! - nekog boljeg, humanijeg svijeta, nekog društva koje ne mora biti destruktivno, nekog zajedništva u kojem svi napreduju.
To je pričao Čovjek koji je i djelom pokazivao kako je to pravi put čovječanstva - u miru i kooperaciji.

Možda je Ivan Supek bio samo sanjar, sjena koja se raspline čim izađe iz knjižnice. Oh, mijenjam sve ove političare, analitičare, poduzetnike, predstavnike, najamnike, urednike, zastupnike, dostojnike... - mijenjam ih sve za pet minuta sa Supekom!