Daklem, konačno sam našao vremena za promjenu. Uklonio sam SuSE 10.2, a stavio ubuntu najnoviji, 64-bitni.

Zašto? Čemu? Kako?
Mislim da je došlo vrijeme za promjene. SuSE koristim već jako dugo, negdje od verzije 7, ili čak i prije. Prije toga koristio sam Red Hat.

Razlog zašto sam prešao na Ubuntu je zapravo identičan razlogu zašto sam svojedobno prešao na SuSE: stvar mi se učinila jednostavno bolja.

Nema tu neke posebne drame ili priče o vjernosti ovome ili onome. Činjenica jest da poslovno rabim i rabit ću SuSE distribuciju, ali doma biram ono što želim. Baš kao što sam svojedobno postao nezadovoljan Red Hatom, tako sam vremenom postao nezadovoljan SuSE-om.

Dobro, to nije tako loša distribucija, dapače. No, već neko vrijeme me je žuljala na dijelu tijela gdje sam osjetljiv - na automatiziranoj instalaciji paketa i upgrade-u istih.
Naravno da znam sam pokupiti, kompajlirati i instalirati bilo koji paket, pa i razriješiti gomile dependecy problema u procesu, ali ljudi moji - to nije to. Moja je želja zapravo skromna - želim imati na raspolaganju proces instalacije i održavanja softvera koji je tako jednostavan da ga svaka malo agilnija Štefica može držati pod kontrolom. SuSE se u posljednjim verzijama, točnije od integracije sa Zen-om (čitaj: Novell) prestao ponašati lijepo. Istina, moguće je dodati nove repozitorije, ali za ugodan rad morao sam koristiti smart, što bi u nekom trenutku neizbježno dovelo do pucanja automatskog update-a zbog problematičnih međuovisnosti. Nekoliko puta sam morao ručno rješavati stvar i nije mi se svidjelo. Ukratko, u nekoliko zadnjih inkarnacija, instalacija i održavanje aplikacija na SuSE-u - suckalot.

Ubuntu je ipak nježniji po tom pitanju, a i repozitorij je upravo raskošan. Na raspolaganju je gomila paketa i preko nekoliko načina, što komandnolinijskih, što grafičkih, da si čovjek instalira sve što mu treba. Pritom su svi ti alati međusobno kompatibilni i ne pokolju se na slučajnim mjestima.

Dobro, da ne bi ispalo kako je Ubuntu savršenstvo bez mane, evo nekoliko gadnih primjedbi:

1. Ne prepoznaje moj 24" monitor i ne mogu dobiti njegovu nazivnu razlučivost od 1920x1200, već najviše 1600x1200. Imam crne trake sa svake strane. Rješenje postoji, i zove se ručno unošenje
"1920x1200"
u odgovarajuću modes liniju u /etc/X11/xorg.conf - ništa kompliciranije od toga, ali HALO MOZAK!?!?

2. 64-bitna verzija ima veeelikih problema sa flash pluginom za firefox; polurješenje je instalirati ručno 32-bitnu verziju firefoxa, ali to - sa stanovišta čak i iznadprosječno sposobne Štefice - sux.

3. Adaptacija firefox plugina nije išla bez brisanja extensions.rdf, srećom je aplikacija uredno prokužila (kao i obično) stvar i svi dodaci su na mjestu. Ipak, ružno i tko ne zna što treba obrisati da bi instalirani dodaci radili, vrlo problematično. Pogotovo imate li tridesetak biranih dodataka već otprije instaliranih i podešenih.

Uglavnom da, 64-bitni SuSE barem sa točkom 2 nije imao takvih problema: sve je radilo iz prve. No, nemogućnost gledanja jubito filmića nije dovoljan razlog za povratak.

Hoću li se vratiti nazad na SuSE? Ovisi - šuška se da će i developeri konačno doći pameti i u verziji 10.3 odustati od ZMD-a i vratiti se na stari Yast-ov sustav održavanja paketa (a koji je bio miljama stabilniji od novouvedenog, puj! puj! puj!). Tako će vjerojatno nestati moja najveća, ali zbilja ozbiljna kritika toj distribuciji. No, ako mi se Ubuntu previše svidi... onda ću teška srca morati vrtiti Ubuntu doma, a SuSE na poslu.