Daklem, danas sam - nakon DVADESET GODINA - ponovo igrao košaricu. Dva desetljeća, hmm... impresivno koliko sam ostario.
Naime, zadnji put sam košarku igrao u osnovnoj školi.

Danas sam igrao košarku kao znak pobjede duha zajedništva nad beskrupuloznošću liberalnog kapitalizma hrvatskog tipa.
Dobro, pretjerujem. Ali ne mnogo.
Svojedobno, dok sam kupovao stan u Hoto villama, rečeno mi je da ću moći uživati u fitnessu, igralištu i trim stazi. Ništa od toga nije ispoštovano, naravno. Dapače, i moje terase su trebale biti natkrivene, ali nisu - što ih čini neupotrebljivima kad u njih upre sunce, počne padati kiša ili snijeg - dakle dobar dio godine. Uglavnom, priča o košu je priča o tome kako se nekoliko susjeda skupilo, svatko je dao po dvjesto kuna, i kupilo se koš za streetball ili kako se već zove to bacanje po asfaltu. Našli smo pogodnu lokaciju iza vrtića kojeg je sagradila Hoto grupa (a koji je trebao služiti između ostalog za dnevni smještaj djece iz naselja, ali je prodan gradu koji već ima djece po drugim vrtićima - koje zatvaraju, tako da djeci iz Hoto naselja nema mjesta u tom vrtiću).

Uglavnom, ne bih htio pričati o neispunjenim obećanjima glede Hoto villa, ima toga podosta - možda i samo zato da stanari cvjetnog trga paze kad im obećavaju brda i doline...

Uglavnom, nekako smo uspjeli pribaviti novce za jedan koš i danas je isti instaliran na rečeno mjesto. Te smo tako susjed Glavan (onaj antikvar iz Playboya) i ja odlučili nabaciti koju loptu. Ja, eto - nakon što to nisam radio puna dva desetljeća.

Za zagrijavanje nabacio sam par šuteva, koji su mi išli zapanjujuće dobro - u tih dvadeset godina neigranja evoluirao sam od geekovskog promašivanja cijele ploče do pristojnih 30% koševa! Tricu, istina, nisam zabio nijednu, ali za prvi dan nije loše. Zatim smo se ekipirali dva na dva. Sa mnom je igrao susjed koji ima svojih dva metra i preko sto kila mišića, a i nekako je iskusan igrač. Protiv nas igrali su jedan susjed koji aktivno igra nogomet i susjed koji vrlo često sa svojom ekipom visi ispod koša.

Rezultat je završio 11:9 za nas. Naravno, ne zahvaljujući mom majstorstvu - nakon otprilike pet minuta igranja tražio sam time-out da uhvatim dušu koja se konačno oslobodila mog smrtnog tijela i rastrčala po parkiralištu igrajući se sa prisutnim psom. Cijeli spektakl trajao je niti dvadeset minuta, ali moja geekovska fizička sprema došla je do izražaja - izgledao sam kao da koračam svoje zadnje korake na ovom svijetu.

Nešto poslije utakmice shvatili smo da rasvjeta iza vrtića - ne radi, iako smo se ponadali da ćemo baš zahvaljujući njoj moći igrati i nakon zalaska sunca. Obzirom da je parkiralište u vlasništvu Hota, uopće nisam iznenađen što nema svjetla.

Vrativši se tako nazad u stan glede okrjepe Čokolinom, pročitah kako Firefox u Europi opasno ugrožava MSIE. Pa je tako susjedna Slovenija gotovo izjednačila korištenje Firefoxa (47.9%) sa MSIE, dok ni mi Hrvati ne zaostajemo puno - Firefox drži gotovo 40% tržišta. Sveukupni prosjek EU je 27.8%, dok je MSIE zastupljen sa 66.5% - odnosno, samo dvije trećine ukupnog tržišta.

Tu dolazimo do zanimljivog momenta - naime, još uvijek postoje web dizajeneri i tvrtke koje svoje stranice i svoje proizvode baziraju na MSIE, odnosno optimiziraju za MSIE. Trebali bi biti oprezni, tržište im se smanjuje. Tko god bude i dalje vezao svoj proizvod isključivo ili prvenstveno za MSIE platformu, riskira gubitak pozicije na tržištu u korist konkurencije koja nudi identičnu funkcionalnost i na drugim browserima. I, 40% tržišta u Hrvatskoj svakako mi daje dobar argument u bilo kakvim razgovorima sa bilo kim tko mi pokuša objasniti da je njegov proizvod takav i ne treba ga mijenjati "jer svi koriste MSIE".

U sitan noćni sat pišem o današnjem burnom danu. Za početak, dobio sam novi PC Chip i oči su mi iscurile kad sam vidio novi dizajn. Ne od ljepote, obrnuto. Netko je dobio dojam da je baš fora napraviti časopis tako da izgleda kao web stranica. Nije. Vrlo iritantno i nepregledno. Web nije forma kakva dobro živi na papiru (kao što ni dizajn za tisak nije odlično rješenje za prezentaciju na webu). Dan prije saznao sam da glavni urednik Dario Sušanj odlazi. Hajde, događa se.
Međutim, danas sam skontao da de facto odlazi većina ekipe koja radi PC Chip! Ovakvo što zaslužilo je dublju analizu, ali ne sad. Prvo ću se malo raspitati kod ekipe i vidjeti o čemu se radi. No, žalosti me činjenica da bi se moglo dogoditi da se ugasi časopis koji je jedini na koliko-toliko uredan način pratio Open Source. Bezobrazno si uzimam dobar dio zasluge za to, jer me je koštalo dosta truda, dosta članaka i dosta živaca dok nisam izgurao Open Source kao prirodan dio časopisa, što se nakon mog odlaska, malo srećom a više vidovitošću uređivačkog kolegija, nastavilo i nije zamrlo. Ugasi li se PC Chip, ugasit će se i jedini časopis koji je, istina uz malo gunđanja, ali ipak prihvatio Open Source kao stvar vrijednu pisanja i ravnopravnu drugim temama, a Linux kao OS na kojeg ne treba gledati sa visine, samo zato što nije došao iz Redmonda ili Cuppertina.

Od prvog siječnja slijedeće godine, pisana riječ zakoračit će stopama pjevane riječi, na potencijalno najgori način - uvođenjem naknade za posudbu knjiga u javnim knjižnicama, ako rečeni prijedlog prođe kod Velike Vlasti.

Što je tu sporno? Hmm... lakše je odgovoriti što nije sporno. Nije sporno da su autori djela nositelji svih autorskih prava; nije sporno da je književno djelo vrijedno autorsko djelo (uglavnom); nije sporno niti da autori za svoj rad zaslužuju adekvatnu naknadu.

Korak dalje od tih, prilično generičkih i neutralnih, dodirnih točaka, samo jedan korak dalje i otvaraju se vrlo gadna pitanja.

Knjižničarstvo nam, hvala na pitanju, baš i ne cvjeta. Nacija smo poprilično nenačitanih ljudi, i ne pretjerano obrazovanih. Sukladno tome, svatko normalan tražio bi načina da građane motivira da čitaju više i češće. Odluka o naknadi za posudbu knjige sasvim sigurno će jako motivirati ionako inertne građane da - čitaju još i više! Dapače, knjižnice koje su nam do sad bile prepune, sad više neće moći primiti dovoljnu količinu članova, u njihovom zanosu da pročitaju što više knjiga u što kraćem vremenu, i za to naravno plate naknadu! Kultura će nam procvjetati, društvo će biti obrazovanije i tolerantnije, književna umjetnost doživjet će renesansu, i tako ćemo svi u bolju budućnost!
(tako to valjda izgleda u glavama političara)

Zaista, nametnuti knjižnicama još jedan dodatni teret je jako loše. Jer, tko danas ide u knjižnicu, ako ne klinci u potrazi za lektirom i starije osobe u potrazi za zabavom. Ostali su uglavnom prezauzeti preživljavanjem, ili im je do knjižnica stalo koliko meni do nogometa.

I što će se dogoditi? Klinci će po Internetu nalaziti već gotove referate i skraćene verzije djela, dakle - neće pročitati lektiru. Nečitanje lektire diskvalificira cijelu ideju obavezne lektire u školama - smisao lektire nije u pisanju referata, već u tome da dijete (po mogućnosti, svako) *pročita* tu lektiru. Zato ta lektira mora biti besplatna i dostupna. Bude li opterećena nametima (koji idu, kome? Puškinu? Maruliću?), bit će još manje zanimljiva klincima (ali i njihovim roditeljima).

Druga pogođena skupina su penzići - ljudi koji su odustali od preživljavanja i zadovoljili se životarenjem, pa sad krate vrijeme između uplate posmrtne pripomoći i pogreba. Kako nikad nije kasno, i treće životno doba lijepa je prilika da se čovjek malo kulturno uzdigne i oplemeni vlastito biće, ili barem pomogne unucima pri izradi referata za lektiru. Umirovljenici su nezanemariv dio knjižnične populacije, i monetarno najpogođeniji. Ali, to itekako sliči ovom našem jadnom i frustriranom društvu - da uzimamo najslabijima, a od moćnih zaziremo. Pa tako penzići ponovo trebaju popušiti nečiju želju za novcima.

A kako je ta želja zaista nastala?
Tu, zapravo, dolazimo do biti problema, i do jedinog ispravnog rješenja!
Hrvatski pisci, naime, nisu bogati stalež ovog društva. Pisci, velikom većinom, pišu iz ljubavi prema pisanoj riječi. Njihove knjige izdaju se u maloj zemlji, u malom broju primjeraka (jer nam je i svijest o potrebi čitanja knjige niska, hvala na pitanju, a od slijedeće godine bit će još i niža ako prijedlog prođe). Sukladno tim činjenicama, niti honorari nisu astronomski, i od njih se može životariti, nikako luksuzno živjeti. Neka me netko od pisaca ispravi, ali po mojim informacijama, dobar pisac uz dobru nakladu (lektiru, recimo) može očekivati astronomskih 10% od ukupnih prihoda prodaje naslova.
Tu smo identificirali jednog sukrivca za katastrofalan položaj pisaca - izdavače. Izdavači, dakle, pokupe svo vrhnje. Za utjehu, treba reći da ni izdavačima posao nije nimalo lak, i da i među njima ima poštenih i sa dobrim namjerama, no situacija na tržištu je takva kakva jest.

Kako riješiti tu dilemu?

Svakako ne udaranjem po džepu najosjetljivijih - djece i umirovljenika. Dapače, upravo je sramotno da su književnici, po nekakvoj definiciji umjetničke duše sa dozom suosjećajnosti, došli na ideju da se za svoj boljitak bore preko leđa najugroženijih.

Uopće, ideja o naplati naknade za posudbu knjige nezamisliva je dok god knjižnice te knjige moraju otkupljivati, plaćajući za njih često i punu, tržišnu cijenu! Ako ste već za naknadu, onda lijepo knjižnicama dajte svoje knjige besplatno, pa će se kroz naknadu vidjeti koliko ste zaista čitani i koliko zaista vrijedite, dragi moji književnici! Osim toga, je li itko od vas ikad napravio statistički izračun, koliko se njegovih djela posudi godišnje? I, ne plašite li se da bi u tom slučaju novac, a ne vaš talent, postao mjerilo uspješnosti? Hoće li penzić dati kunu za manje poznatog književnika koji je možda izvrstan, ili će se za svoju kunu ipak odlučiti za više poznatog književnika, koji je možda već star i dosadan, ali je sigurniji izbor? Hoće li, dakle - novac postati vaš sudac?

I, zašto se to organizirano društvo književnika, dakle tijelo sa moći i utjecajem, zašto se ono ne bori za veća prava svojih članova - za bolje postotke kod izdavača, za veće subvencije od strane države? Možda je problem što bi se izdavači mogli uzjoguniti pa prestati izdavati domaće pisce, a država - eh, državi se samo treba duboko klanjati, ma tko bio na vlasti, i nadati se da će sa prebogatog stola pasti koja mrvica. Da je tome tako, svjedoče i sastanci Društva hrvatskih književnika, gdje se članove, kao na zadnjem sastanku u lipnju, upućuje da zaštitu svojih prava potraže negdje drugdje.

Kada bismo, dakle, dobili novi književni ZAMP, tijelo koje bi nam brojalo koliko smo slova u kojoj knjizi pročitali, kamo bi otišla književnost? Ekspresno k vragu, kamo već dugo sporim strujama putuje. Sjetimo li se Škegrinog PDV-a na knjige i kaosa koji je uslijedio, očito je da književnost i izdavaštvo nisu kasice-prasice ovog društva koje je zgodno malo razbiti i pokupiti nešto novca, a kasice će se kasnije same pokrpati na slobodnom kapitalističkom tržištu novca, roba i usluga.

Apsolutno ne odričući piscima prava na pravičnu naknadu za njihov trud, tvrdim da je ovo rješenje financijski vrlo nemudro jer ih sasvim sigurno neće izvući iz financijskih problema, zatim je i bezobrazno jer umjesto da napada bogate dijelove društva želi novce izvući od onih koji ga imaju najmanje, i najzad - još jedan pokušaj zbrinjavanja potomaka koji će dobivati naknadu u ime preminulog autora dugi niz godina - na što su do sad već imali pravo glede autorskih prava preminulog pretka, ali ne i naknadu za posudbu, što je, po meni, ipak previše parazitiranja na nečijem geniju. Neka pišu vlastita djela.

Mladi i neafirmirani pisci također nemaju neke koristi od toga - da bi se imalo okoristili od te priče, moraju imati barem jedno relativno dobro djelo u tiskanom izdanju, tj. moraju samostalno izdržati najteži dio posla - sve ono što prethodi prvom dobrom autorskom djelu. I zatim se trebaju jako moliti da ih netko, tako mlade i nepoznate, izabere među hrpom ostalih knjiga. Izdavači pod raznim Creative Commons i drugim licencama, ili oni koji ne žele da se posuđivanje njihovih djela naplaćuje - oni puše. Posuđivanje će se naplatiti, htjeli oni to ili ne, a lovu ne moraju dobiti ako ne žele - već će se naći netko kome treba.

Sve u svemu, moje osobno mišljenje je da - vidjela žaba gdje se konji kuju, pa i ona digla nogu da i nju potkuju. Vidjevši kako estradnjaci imaju lobi koji može srediti i najrigoroznije namete na autorska prava, pa čak i naplaćivati autorska prava na medije na kojima "bi se moglo" piratizirati kakvo autorsko djelo, odlučili književnici uskočiti u tu priču i po zakonu o autorskim pravima tražiti da se fino i njima malo plati. Da bi stvar bila zanimljivija, ako Hrvatsko društvo pisaca uspije progurati stvar, imaju ozbiljne namjere posao naplate prava prepustiti - što mislite kome?

Da, ZAMP-u!

Jer, oni znaju kako se to radi.
Danas knjižnice. Sutra plaćanje nameta na čisti papir. Prekosutra namet na papirnate salvete, jer na njima možete krasno precrtati mapu podjele Bosne ili prepisati kakav stih iz kakve knjige, time kršeći prava rečenih autora.

Nažalost, u ovakvom potezu ja ne vidim nikakve ozbiljne namjere za poboljšanjem književne kulture u Hrvata, pa ni želju za općenitim poboljšanjem stanja hrvatskih književnika, već samo i isključivo lakomost dijela ekipe koji će posjeći zadnji ostatak šume na otoku da bi napravili sjenice pred vlastitim kućama.