Daklem, danas sam - nakon DVADESET GODINA - ponovo igrao košaricu. Dva desetljeća, hmm... impresivno koliko sam ostario.
Naime, zadnji put sam košarku igrao u osnovnoj školi.

Danas sam igrao košarku kao znak pobjede duha zajedništva nad beskrupuloznošću liberalnog kapitalizma hrvatskog tipa.
Dobro, pretjerujem. Ali ne mnogo.
Svojedobno, dok sam kupovao stan u Hoto villama, rečeno mi je da ću moći uživati u fitnessu, igralištu i trim stazi. Ništa od toga nije ispoštovano, naravno. Dapače, i moje terase su trebale biti natkrivene, ali nisu - što ih čini neupotrebljivima kad u njih upre sunce, počne padati kiša ili snijeg - dakle dobar dio godine. Uglavnom, priča o košu je priča o tome kako se nekoliko susjeda skupilo, svatko je dao po dvjesto kuna, i kupilo se koš za streetball ili kako se već zove to bacanje po asfaltu. Našli smo pogodnu lokaciju iza vrtića kojeg je sagradila Hoto grupa (a koji je trebao služiti između ostalog za dnevni smještaj djece iz naselja, ali je prodan gradu koji već ima djece po drugim vrtićima - koje zatvaraju, tako da djeci iz Hoto naselja nema mjesta u tom vrtiću).

Uglavnom, ne bih htio pričati o neispunjenim obećanjima glede Hoto villa, ima toga podosta - možda i samo zato da stanari cvjetnog trga paze kad im obećavaju brda i doline...

Uglavnom, nekako smo uspjeli pribaviti novce za jedan koš i danas je isti instaliran na rečeno mjesto. Te smo tako susjed Glavan (onaj antikvar iz Playboya) i ja odlučili nabaciti koju loptu. Ja, eto - nakon što to nisam radio puna dva desetljeća.

Za zagrijavanje nabacio sam par šuteva, koji su mi išli zapanjujuće dobro - u tih dvadeset godina neigranja evoluirao sam od geekovskog promašivanja cijele ploče do pristojnih 30% koševa! Tricu, istina, nisam zabio nijednu, ali za prvi dan nije loše. Zatim smo se ekipirali dva na dva. Sa mnom je igrao susjed koji ima svojih dva metra i preko sto kila mišića, a i nekako je iskusan igrač. Protiv nas igrali su jedan susjed koji aktivno igra nogomet i susjed koji vrlo često sa svojom ekipom visi ispod koša.

Rezultat je završio 11:9 za nas. Naravno, ne zahvaljujući mom majstorstvu - nakon otprilike pet minuta igranja tražio sam time-out da uhvatim dušu koja se konačno oslobodila mog smrtnog tijela i rastrčala po parkiralištu igrajući se sa prisutnim psom. Cijeli spektakl trajao je niti dvadeset minuta, ali moja geekovska fizička sprema došla je do izražaja - izgledao sam kao da koračam svoje zadnje korake na ovom svijetu.

Nešto poslije utakmice shvatili smo da rasvjeta iza vrtića - ne radi, iako smo se ponadali da ćemo baš zahvaljujući njoj moći igrati i nakon zalaska sunca. Obzirom da je parkiralište u vlasništvu Hota, uopće nisam iznenađen što nema svjetla.

Vrativši se tako nazad u stan glede okrjepe Čokolinom, pročitah kako Firefox u Europi opasno ugrožava MSIE. Pa je tako susjedna Slovenija gotovo izjednačila korištenje Firefoxa (47.9%) sa MSIE, dok ni mi Hrvati ne zaostajemo puno - Firefox drži gotovo 40% tržišta. Sveukupni prosjek EU je 27.8%, dok je MSIE zastupljen sa 66.5% - odnosno, samo dvije trećine ukupnog tržišta.

Tu dolazimo do zanimljivog momenta - naime, još uvijek postoje web dizajeneri i tvrtke koje svoje stranice i svoje proizvode baziraju na MSIE, odnosno optimiziraju za MSIE. Trebali bi biti oprezni, tržište im se smanjuje. Tko god bude i dalje vezao svoj proizvod isključivo ili prvenstveno za MSIE platformu, riskira gubitak pozicije na tržištu u korist konkurencije koja nudi identičnu funkcionalnost i na drugim browserima. I, 40% tržišta u Hrvatskoj svakako mi daje dobar argument u bilo kakvim razgovorima sa bilo kim tko mi pokuša objasniti da je njegov proizvod takav i ne treba ga mijenjati "jer svi koriste MSIE".