(for English part please scroll down)

Kako sam obavješten, LinuxWorld je objavio osvrt na glasovanje o OOXML standardu u Hrvatskoj i Srbiji: http://www.linuxworld.com/news/2007/092407-ooxml.html

Tako smo postali međunarodno poznati. Nije li prekrasno kad grupa nepoznatih ljudi može osramotiti cijelu jednu državu, a pritom ne samo ostati nekažnjena, već i u potpunoj tajnosti? Eto, zato mislim da se način rada HZN-a mora mijenjati. Jednostavno, javnost MORA znati tko su članovi TO, i mora znati kako je koji glasovao i zašto. Jer ako se danas- sutra ispostavi da se pola ulice u gradu urušilo unatoč tome što su poštivane građevinske norme, neka se zna tko je dao svoj glas baš za takvu normu.

I da, istekao je zakonski rok od 15 dana u kojem mi je HZN trebao ili odgovoriti na pitanja, ili mi jasno objasniti zašto ne mogu dobiti odgovore. Slijedi im, prema proceduri, žalba, na koju moraju odgovoriti u roku od narednih petnaest dana. Ako mi ni tad ne odgovore, slijedi požurnica i još sedam dana, zatim pokrećem upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Po dobivanju upravnog spora (a što je sasvim izgledna mogućnost jer su početni stavovi HZN-a zapravo posve neutemeljeni), pokrenut ću prekršajnu prijavu, u kojem slučaju slijede i konkretne kazne: tijelu javne vlasti od 20.000,00 do 100.000,00kn, a odgovornoj osobi u tijelu od 5.000,00 do 10.000,00kn.

Neutemeljenost stava HZN-a dobro potkrepljuje i mišljenje Agencije za zaštitu osobnih podataka, Klasa: 004-02/07-01/27, Urbroj: 567-04/02 -07-02, a koji se nalazi na ovoj adresi:

http://www.azop.hr/Download/2007/07/16/Pravo_na_pristup_informacijama.pdf


Ovdje ću ostaviti samo dva pasusa iz navedenog dokumenta:

“U Agenciji za zaštitu osobnih podataka zaprimljen je dopis u kojem tražite pojašnjenje u vezi
s primjenom Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, br. 103/03. i 118/06.) za
slučaj obrade osobnih podataka na način da se imena i funkcija osoba angažiranih u radu
državnih tijela ili tijela s javnim ovlastima, odnosno njihovim pomoćnim stručnim tijelima
učine dostupnim javnosti a bez privole svakog pojedinog ispitanika.”

“Dakle, osobni podaci koji se nalaze u zbirkama podataka vezano za osobe koje su
angažirane u radu državnih tijela ili tijela s javnim ovlastima dati su od strane
ispitanika (fizičke osobe) za svrhu izvršavanja javnih ovlasti koje ima voditelj zbirke
osobnih podataka, te u smislu prethodno citirane odredbe članka 6. Zakona o zaštiti osobnih
podataka za svaku daljnju obradu koja je podudarna sa svrhom prikupljanja nije
potrebna privola ispitanika.”

Drugim riječima, ako tražim popis članova TO sa navedenom svrhom (ispitivanje je li riječ o sukobu interesa), ne samo da mi HZN ne smije zatajiti imena tvrtki članova TO, već na moj upit može (i treba) dati i podatke osoba koje sudjeluju u radu TO. U ovom slučaju to je zapravo potpuno irelevantno, jer su predstavnici tvrtki nebitni, no ovo mišljenje definira jednu jako važnu stvar: sudjelovanje u radu državnih tijela ili tijela s javnim ovlastima znači da je moguće (i zakonito!) dobiti na uvid podatke o članovima tih tijela, a onaj tko ih uskrati može biti pozvan na odgovornost.

Tako to otprilike ide u pravnoj državi.


**********************************************************

(English text here!)

Regarding the recent article about OOXML votes from Croatia and Serbia in LinuxWorld, I would like to add some clarifications.

While the text is generally well done, and I do agree with most of what is written in it, I would like to seize the opportunity to explain few facts.

The first thing a reader should understand is that both Croatia and Serbia are states in transition from Communism to Capitalism. The fact about Communism is that the State is the power. There were human rights, there were liberties, but just as long as you don't touch The State. Or it's institutions.
In this process of transition, both citizens and State institutions have to understand that the power should shift from the state to the people. That's a simple thing called democracy. We're in the moment where some (or rather, many) government institutions still believe that they do not have any responsibility to citizens, and still many citizens are afraid of pointing to government institutions or they just don't believe that they could change anything (because in former regime that really was impossible).

CSI in Croatia is such a body. It's relatively new, made from breaking up of one huge national body for standardisation, measurements and something more. However, at the time of this break-up CSI was not formed with transparency in mind.

This is bad. This is the national standardisation body, yet public can not know who the people responsible for national standards are. And, there's no easy way to find out.

The author of the article has written about my thoughts over that issue:
“Croatian laws keep its national body's votes secret, so the only way for the Croatian public to find out how the process went would be if a board member illegally leaked information out of CSI.”

This, fortunately, is not quite the truth. While at this moment it is not possible to get any information unless it has leaked out due to the way CSI is constituted, The Law is on our side. But I am for a long battle.

The reasoning is this: CSI's initial refusal to disclose the information on members of the commitee that voted uncoditional yes for OOXML was explained as a legal following of one rather nice law that forbids anyone from disclosing personal information to third parties. That's a very nice law indeed, but in this case CSI made a mistake - committee members are, in fact, companies, and companies send representatives to vote on their behalf. Representatives are not important in this case, because I do not care who is sent on behalf of Microsoft Croatia, I am interested in who are member companies in this committee. And there's just no law to prevent me from getting this data. I have the right to get this data, and there's no law protecting something like “corporate privacy”.

CSI might articulate around this problem by stating that this is their business secret, but in this case they are bound to fail again – as a public body, they can not withhold this information because there's actually no legal reason to deny that data. What they can do, and what they're doing now is stalling – refusing to give me any answer. This means that in the end I will have to sue them, and I do believe that I have good ground.

Did I start with something called “transition”? As I had to dig trough legalese, I found out that, if I win, not only would they have to disclose the information, but they are going to be fined as well! So, this is transition – I have the power, but I was just unaware of it, because I was used to old regime and did not fully apprehend the rights that are trickling into my hands. There actually is a legal way to get the data, but it seems nobody tried it out yet, and I'm on my way to try to break trough.


“OOXML procedures were not immune to questionable Microsoft influences worldwide, as in Poland and Sweden, so Linux users in Croatia and Serbia have doubts and questions on this matter.”

I'm not sure about Serbia, but I do believe that, given the state of CSI, there was nothing illegal Microsoft would have done. I do not believe there was any arm twisting from local Microsoft office.

Ok, there was lobbying, as there's always lobbying, and I have heard rumors that the lobbying was particularly heavy on this issue – from both sides! Lobbying is not illegal in Croatia.

I do believe that Microsoft had a big impact in CSI, but mainly trough a loophole – nothing prevents Microsoft to join the committee and bring his partners along. In fact, the system is turned upside down – a company fee for participating in CSI starts from €200/year, but non-profit organizations such as Croatian Linux User Group or HrOpen have to pay €1500/year to participate. As a side note, Microsoft Croatia has far, far less employees than 1001 required to get in same price level with CLUG. In fact, I think they're around 44 (€400/year).

My intention here is to find out whether majority of committee members are Microsoft partners, in which case I can call “conflict of interest” and demand CSI to withdraw their vote. This, of course, would not make any impact on ISO body, but it would at least save us some face in front of the world.

The decision for unconditional yes is disputable, too, as I have confirmed information that there were technical and other objections raised by some members of the committee; if they were accepted we would have conditional positive vote, and at least some dignity saved. But why the objections were not accepted remains unclear to me, as well as what are the rules of this game?

At the end of the day, it turned out that I have dug out far more than I wanted. I have found out (pretty much by myself, as Transparency International and Croatian Helsinki Committee did not bother to answer my e-mails, but thanks to Human Rights Center for some tips) that I do have some power, which is good. Here are the bad things:

national standardisation body is completely opaque to public
standards are defined by a group of companies that can not be controlled by public, nor the public can know whether they're qualified for this important task
members have no obligation to explain their decision
in case of something going bad (think: pharma), there's no clear responsibility (in fact, there is no responsibility!)

Such a system is wide open for abuse by unscrupulous bussiness. This must change.
So, I'm not just out to find out if Microsoft had majority in that committee (again, nothing illegal, it's the system that allows for that, so please – don't blame Microsoft for snatching a chance) and if it did, to change that decision (to save what is left of our dignity).

My other goal is to make CSI more transparent; to do that, I've suggested two very simple new rules that CSI could implement in no time:

a) that company who suggested the standard and it's partners can not participate in decision making process;
b) that every member of the committee has to give written explanation of his decision, and all that should be placed on a web site and made accessible to the public.

I believe this to be fairly simple to implement, but enough to prevent such embarrasments in the future.

P.S. Why so much fuss about OOXML? And, all of a sudden, there's pressure on both (MS and the rest of the world) sides... over just a simple document format... why?
The big picture is simple – enabling people to exchange documents regardless of what office software they're using has a huge financial impact on future sales of MS Office. Microsoft is not going to let that happen, and even small countries like mine count. Were there any violations of law? No. Were there irregularities? Probably. Have we sold our dignity for benefits of some company? You decide.

Eto, ostvario se i taj dan - Hrvatska je dobila svoju prvu stalnu postavku izložbe starih računala. Čast mi je što je i pregršt izložaka iz moje zbirke.

Skupljanjem računala počeo sam se baviti kad mi je moj tadašnji razrednik, Dr. Mićković, poklonio svoj stari ZX81. Bit će da sam i njemu i svim kolegama iz razreda žestoko dosadio svojim pričama o računalima, a kako nisam bio u posjedu jednog, a mlad, a talentiran, a puno zna, a ide na živce stalnim žicanjem računala od frendova... uglavnom, razrednik mi je poklonio svoj stari ZX81. Bilo je to, informacije radi, '90. godine. Par mjeseci kasnije susjedi Poljak poklonili su mi Commodore PC-I (kojeg sam kasnije mijenjao za Galaksiju) i tako sam zapravo došao u priliku imati računalo pomoću kojeg mogu nešto i zaraditi - nakon pola godine za PC 386 na 25MHz (koji je već tad također bio kanta). Pisao sam tad za Info Trend, još nisam prešao u BUG i od tih tekstića nakupilo se nešto novca, ali da ponovo nije bilo susjeda Poljaka koji mi je posudio novac za računalo (500DEM, ako se dobro sjećam), skupljanje bi se odužilo (glede cca. 8DEM po kartici teksta, koliko je onda plaćao Info Trend). As a side note - na istom tom računalu prvi put sam isprobao Linux, sa 3.5" diskete. Nabavkom 486 SX procesora prvi put sam Linux stavio na particiju mog ogromnog diska od 40MB...

PC računalo mi, priznajem, nikad nije predstavljalo skupljačku vrijednost, što zbog velike brzine razvoja, što zbog enormne količine hardvera u opticaju. Posvetio sam se zanimljivijim stvarima - zbirka Spectruma, zbirka Commodore modela, pa druga 8-bitna računala... u međuvremenu postao sam vlasnikom nekoliko Orlova (koje su škole uredno bacale na smeće, ne razmišljajući da isti imaju određenu povijesnu i kulturnu vrijednost), a Galeb koji je danas izložen u onoj zbirci spašen je sa hrpe smeća u reciklažnom dvorištu. Možda dobijete dojam o kakvom je računalu riječ ako kažem da je serijski proizvedeno samo par stotina njih, a trenutno imamo podatke o manje od deset preživjelih primjeraka. Dakako, financijski je taj Galeb samo gomila jeftine plastike i nešto za čim se ni popularni Romi ne bi osvrnuli (jer nema dovoljno bakra u njemu), ali u kontekstu hrvatske informatičke povijesti zauzima svoje mjesto (ako je to ikoga briga).

Nekoliko zadnjih godina cimao sam na raznim stranama i raspitivao se o mogućnosti pravljenja takve postavke u Zagrebu. Odgovori su rangirali od zbunjenog pogleda (stara računala? kome to treba? muzej računala? zašto? čemu? zašto bi itko skupljao taj otpad?) do prijateljskog savjeta da se toga okanem jer to vjerojatno jest dobra ideja, ali ću naići na ljude tupog pogleda (vidi malo više gore) s kojima se ništa neće moći napraviti. Tako i bi.

I zato mi je drago što je Rijeka, koja inače ima naklonost prema modernim tehnologijama, prihvatila projekt i omogućila ekipi ljudi slaganje jedne kvalitetne (rijetki primjerci) i bogate (preko tisuću eksponata!) zbirke starih računala. Doduše, sjenu na to baca činjenica da Gradonačelnik i Župan nisu došli na otvorenje, već su otišli na nogometnu utakmicu, ali hej - ne možemo svi biti dalekovidni, a i sama činjenica da je bilo dobre volje od strane gradske vlasti je sasvim Ok. Uostalom, 99% Hrvata će između odlaska u računalni muzej i odlaska na utakmicu izabrati ovo drugo, a gradonačelnik treba paziti gdje mu se nalazi baza.

Uglavnom, Hrvatska konačno ima jedan više nego dostojan muzejčić starih računala, na lokaciji prilično blizu Korzu, u gradu koji razumije. I ja sam ponosan što dio moje zbirke čini tu lijepu cjelinu na koju ćemo jednog dana možda svi mi biti ponosni, a možda će netko i malo tapšati po ramenu... naše unuke.

Sličice sa otvorenja na Kiberpipi


P.S. za par dana ističe rok HZN-u za odgovor na moj upit. Ne, nisam zaboravio. Slijedi požurnica, a zatim druge mjere, vjerojatno poznate pravnicima u toj ustanovi.

Odmah u početku moram izreći veliku pohvalu HZN-u: iznimno su brzi u odgovaranju na upite. Nisam navikao da mi u roku od 24 sata od upućivanja upita javnoj ustanovi stigne odgovor. Bravo!

No, pogledajmo odgovor koji sam dobio na moj upit iz prošlog bloga:
(napomena: slijedi podugačko pismo)

/****************************************************
POČETAK PISMA

.”..još jednom zahvaljujemo na Vašem pitanju i interesu za hrvatsku normizaciju. Iako vjerujem da ste osnovne podatke o HZN-u već potražili i našli na našim internetskim stranicama (www.hzn.hr), pored informacija koje sam Vam naveo u prethodnom odgovoru, naveo bih Vam još nekoliko ključnih informacija koje su bitne za razumijevanje situacije koja Vas zanima.

Postoje pravne i fizičke osobe, članovi HZN-a, koji svojim članstvom (redovitim i promatračkim) pridonose razvoju hrvatske normizacije (Čl. 11 i 12 Pravilnika o članstvu u Hrvatskome zavodu za norme, http://www.hzn.hr/pdf/clanstvo/pravilnik_o_clanstvu.pdf ). Član HZN-a, i to isključivo redoviti (ne i promatrački) ima pravo (ali ne nužno i obvezu) imenovati jednog ili više svojih predstavnika u jedan ili više tehničkih odbora HZN-a. Neki članovi HZN-a imaju svoje predstavnike u više različitih tehničih odbora HZN-a koji pokrivaju različita područja rada. Podaci o članovima HZN-a objavljuju se u HZN Glasilu, a zasad nisu dostupni na internetskim stranicama HZN-a.

Tehnički odbor sastoji se od predstavnika članova HZN-a. Predstavnici članova fizičke su osobe čiji podaci podliježu Zakonu o zaštiti osobnih podataka. O tome postoji i izjava na obrascu prijave za rad u tehničkom odboru: "Hrvatski zavod za norme jamči tajnost i sigurnost osobnih podataka i obvezuje se da ih neće učiniti dostupnim trećoj strani (Zakon o zaštiti osobnih podataka NN 103/2003, Statut HZN-a)" i toga se držimo.

Statutom HZN-a (http://www.hzn.hr/pdf/Statut%20HZN.pdf i http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2005/1488.htm ) utvrđeno je da se "Djelatnost HZN-a obavlja u skladu s pravilima međunarodnih i europskih organizacija za normizaciju te Kodeksom dobre prakse za normizaciju Svjetske trgovinske organizacije." Pravila tih organizacija ugrađena su u pravila rada hrvatske normizacije.

Jedno od osnovnih pravila rada normizacije na svim razinama (međunarodna, europska, nacionalna) je javnost rada i pružanje mogućnosti svim zainteresiranima da sudjeluju u radu normizacije.

Odmah nakon početka rada Hrvatskog zavoda za norme upućen je javni poziv svim pravnim i fizičkim osobama iz Republike Hrvatske za uključivanje u članstvo HZN-a i za sudjelovanje u radu hrvatske normizacije. (Pravilnik o članstvu, Odluka o visini članarine i obrasci za prijavu dostupni su na internetskoj stranici). Do danas, Upravno vijeće HZN-a u članstvo je primilo preko 420 prijavljenih, a preko 2400 predstavnika članova HZN-a prijavljeno je za sudjelovanje u radu pojedinih tehničkih tijela (tehničkih odbora) koja se osnivaju za pojedina uža područja normizacije (u trenutku početka rada preuzeta je infrastruktura 173 dotad osnovana tehnička odbora koji su nastavili s radom kao tehnički odbori HZN-a - popis svih tehničkih odbora i opis njihovih područja rada dostupan je izravno iz informacijskog sustava HZN-a on-line na internetu).

Tehnički odbori okupljaju predstavnike svih zainteresiranih strana (proizvođača, potrošača, predstavnika državne uprave, predstavnika znanosti i obrazovanja, predstavnika tijela za ocjenu sukladnosti, predstavnika inspekcijskih tijela itd.) za određeno područje normizacije (koji dragovoljno sudjeluju u radu jer za to imaju interesa), a ravnomjerno članstvo SVIH zainteresiranih strana mora omogućiti KONSENZUS svih sudionika o svakom pitanju o kojem se raspravlja.

KONSENZUS je naime, osnovna karakteristika DRAGOVOLJNE normizacije.

Pretpostavlja se da će oni koji su zainteresirani za neko rješenje problema (normizacija je "djelatnost uspostavljanja odredaba za opću i opetovanu uporabu koje se odnose na postojeće ili moguće probleme radi postizanja najboljeg stupnja uređenosti u danome kontekstu") i koji su razmotrili sve interese (koji su, pretpostavljate, koji puta potpuno različiti!) i postigli konsenzus oko "najbolje razine uređenosti" u danom prostoru i vremenu, to rješenje - NORMU - dragovoljno i primijeniti.

Važno je napomenuti da su norme dokumenti koji se DRAGOVOLJNO primjenjuju i čija se primjena, u skladu s europskim pristupom normizaciji koji i Hrvatska treba usvojiti, NE SMIJE propisivati, jer se time ograničuje razvoj i inovativnost i tako otežava tržišna utakmica!

Ovo će Vas možda zbuniti, jer smo izašli iz sustava u kojem su norme bile s obveznom primjenom i u svijesti većine ljudi u Hrvatskoj su još uvijek izjednačene s propisima koje donosi državna uprava. Za sva dodatna objašnjenja ove teme također Vam stojimo na raspolaganju.

Zakon o pravu na pristup informacijama obvezuje tijela javne vlasti na davanje informacija o svojemu radu, ali u čl. 8. navode se i izuzeci, među koje spada i poslovna i profesionalna tajna. Veliki broj podataka javno je dostupan na internetskim stranicama HZN-a (on-line katalog s popisom norma i normizacijskih projekata; on-line pristup u podatke o tehničkim odborima i njihovim područjima rada; osnovni podaci i podaci o predsjedniku i tajniku tehničkog odbora, te odgovarajući međunarodni i europski tehnički odbori).

Svaka odluka koju tehnički odbor donese u skladu s pravilima je legitimna.

Situacija s nacrtom međunarodne norme ISO/IEC DIS 29500 je nešto što je izazvalo veliki interes javnosti, ne samo u Hrvatskoj nego diljem svijeta. Na javno dostupnim ISO-ovim stranicama (http://www.iso.org/iso/pressrelease.htm?refid=Ref1070) objavljeno je da nacrt ISO/IEC 29500 NIJE dobio potrebnu većinu na međunarodnoj razini da bi mogao ići u daljnji postupak (daljnje faze bi bile glasovanje o konačnom nacrtu i objava prihvaćene norme), pa mislim da je sva galama oko tog nacrta sada post festum bespredmetna. Ona svima u normizaciji na svim razinama (a nama u HZN-u kao mladoj ustanovi posebno!) može biti samo ponovno upozorenje da se svakom pojedinom predmetu mora pristupiti sa svom pažnjom i odgovornošću vodeći računa o svim aspektima dokumenta o kojem se glasa.

Također, nadamo se da će u budućnosti, nakon što nacrt međunarodne norme ISO/IEC DIS 29500 doživi potrebne izmjene i eventualno se ponovo nađe na glasovanju na međunarodnoj razini, u tehničkom odboru HZN/TO Z1 biti prisutni i oni predstavnici čiji će se interesi također moći izraziti i prije donošenja konačne odluke tehničkog odbora. To se ne odnosi samo na spomenuti nacrt, nego i na odluke o prihvaćanju već objavljenih međunarodnih i europskih norma u Republici Hrvatskoj i na glasovanje o ostalim projektima međunarodnih tehničkih odbora. Budući da takvih, već objavljenih norma, u području informacijske tehnologije ima preko 2000, a u programu rada u ovom trenutku 485, vjerujem da ste svjesni važnosti sudjelovanja što većeg broja stručnjaka i predstavnika zainteresiranih strana.

Za sva dodatna tumačenja, obavijesti i podatke i dalje Vam stojimo na raspolaganju.”


KRAJ PISMA
************************************************************/

Ne znam kako ti, poštovani čitatelju, tumačiš ovo pismo, no mene je ostavilo vrlo zbunjenim. Iz njega, osim što nisam dobio odgovor na svoj upit, mogu saznati još neke stvari:

1.Podaci o članovima HZN-a objavljuju se u HZN Glasilu

Hm, znači ipak postoji mogućnost doznati podatke o članovima HZN-a, i to kupnjom HZN Glasila; kako Glasilo može kupiti svatko, ispada da su informacije o članovima javne i već objavljene, i da ih nema potrebe tajiti; u tom slučaju, mogli su mi jednostavno reći u kojem Glasilu je objavljen popis članova TO Z1, pa ako već ne mogu dobiti taj popis jednostavnim upitom, k vragu – kupio bih taj broj Glasila.
Zatim, ako se u Glasilu objavljuju i imena osoba a ne samo nazivi tvrtki, nije li Glasilo u tom slučaju u sukobu sa Zakonom o zaštiti podataka, na koji se HZN pozvao prilikom prve odbijenice?

2.Jedno od osnovnih pravila rada normizacije na svim razinama (međunarodna, europska, nacionalna) je javnost rada i pružanje mogućnosti svim zainteresiranima da sudjeluju u radu normizacije.

Zbilja me zbunjuje ova rečenica. Ako sam dobro shvatio, “javnost rada” je vezana uz mogućnost sudjelovanja u radu normizacije, odnosno – da biste dobili informacije, trebate sudjelovati u radu HZN-a. Obični upiti građana koji ne sudjeluju u radu te javne institucije valjda ne potpadaju pod definiciju javnosti rada?

3.Važno je napomenuti da su norme dokumenti koji se DRAGOVOLJNO primjenjuju i čija se primjena, u skladu s europskim pristupom normizaciji koji i Hrvatska treba usvojiti, NE SMIJE propisivati, jer se time ograničuje razvoj i inovativnost i tako otežava tržišna utakmica!

Kao što su i napomenuli, ovo me jako zbunjuje, zapravo me plaše crni scenariji koje mogu zamisliti. Ako norme više nisu obavezujuće, tko će ih se držati? Svatko kome se dio norme ili cijela norma ne svidi, jednostavno će ju zaobići i raditi po svome. Sjetimo li se da se HZN bavi i sigurnošću procesa i ljudskih života, što se događa kad se zaobilaze te norme? Hoće li se u zgrade ugrađivati manje armature od propisane norme, jer je to jeftinije izvođaču? Hoće li se u zgrade ugrađivati otrovne plastične cijevi jer norma o sanitarno-higijenskoj ispravnosti vodovodnih cijevi predstavlja samo preporuku koje se nadobudni stanograditelj ne treba pridržavati? Hoće li se ceste asfaltirati jeftinijom smjesom koja baš nije po sigurnosnim normama, ali je izvođaču jeftinija?

Koji je, uopće, smisao norme ako to nije nešto čega bismo se svi trebali pridržavati? I, čemu HZN ako donosi norme kojih se nitko ne mora pridržavati? Čemu norme, zar bi to trebali biti samo nekakvi “idealizirani modeli”, pa se samo preporučuje da stvari koje radimo budu što sličnije tim modelima? Što će nam to, ako ih se ne moramo pridržavati i ako na osnovu njih nije moguće definirati nečiji loše odrađen posao i nečiju odgovornost?

Možda sam ja u krivu, ali ne vidim baš nikakve svrhe u donošenju normi ako one nikoga na ništa ne mogu prisiliti. Ako je to, k tome, i smjer u kojem Europa ide, upravo izvrsno! Pod izlikom izbjegavanja ograničavanja razvoja i inovativnosti cijeli kontinent dobit će jedan veliki, globalni fušeraj.

4.Zakon o pravu na pristup informacijama obvezuje tijela javne vlasti na davanje informacija o svojemu radu, ali u čl. 8. navode se i izuzeci, među koje spada i poslovna i profesionalna tajna.

Ovo je najbliže odgovoru na moj upit što sam mogao uočiti. A ipak, tako daleko. Ovo nije odgovor na moj upit i njime ne mogu biti zadovoljan, iako se lagano “hintira” da odgovor neću dobiti jer je popis članova TO Z1 i kako je tko glasovao – poslovna ili profesionalna tajna. No, iskreno, ovo nije način na koji bi jedno javno tijelo trebalo odgovoriti na upit, posebice na onaj koji se poziva na Zakon o pravu na pristup informacijama (sa svim pravnim posljedicama koje iz toga proizilaze). Ovo je muljanje. I, ne vidim razloga zašto se taj podatak skriva kao zmija noge? Možda se u tom grmu ipak krije neki zec?

5.nacrt ISO/IEC 29500 NIJE dobio potrebnu većinu na međunarodnoj razini da bi mogao ići u daljnji postupak (daljnje faze bi bile glasovanje o konačnom nacrtu i objava prihvaćene norme), pa mislim da je sva galama oko tog nacrta sada post festum bespredmetna.

Ona svima u normizaciji na svim razinama (a nama u HZN-u kao mladoj ustanovi posebno!) može biti samo ponovno upozorenje da se svakom pojedinom predmetu mora pristupiti sa svom pažnjom i odgovornošću vodeći računa o svim aspektima dokumenta o kojem se glasa.

Sa drugom rečenicom se svakako slažem, jer kao što su i u HZN-u primjetili, ovaj slučaj je zasmrdio poprilično, a ISO još nikad nije bio pod takvom lupom javnosti kao u slučaju ovog prijedloga.

No, ne slažem se sa prvom rečenicom. Galama koja se događa post festum više se zapravo uopće ne tiče OOXML-a, već je prerasla u pitanje na koji način funkcionira HZN i zašto je praktički gotovo u potpunosti netransparentan prema javnosti, iako je javna ustanova i kao takav podliježe svim obavezama kojima podliježu sva tijela te vrste. Moje inzistiranje na objavljivanju popisa tvrtki u TO Z1 i njihovih glasova služi dvije svrhe:

provjeriti je li postojao sukob interesa

otvoriti put javnosti da i ona može aktivno participirati u provjeri rada tijela HZN-a

Inzistiram na OOXML-u iz jednostavnog razloga što sam dovoljno educiran da o tom slučaju mogu na osnovu traženih podataka donijeti sud o sukobu interesa; nemam pojma o plastici niti o kruhu, ali time neka se bave stručnjaci plastičari i pekari. U javnosti ima sasvim dovoljno stručnjaka koji mogu raspravljati o mnogim odlukama i normama koja su donijela tijela HZN-a, ali u ovom trenutku nema jednostavnog načina da javnost do tih podataka dođe.

Zato ću ponoviti: ovo nije pitanje izglasavanja OOXML-a kao standarda, ovo je pitanje transparentnosti rada HZN-a. Postavio sam prilično jednostavno pitanje – tko su tvrtke koje su sudjelovale u izglasavanju i kako su glasovale. Ne vidim razloga da to bude poslovna tajna HZN-a, ili ikakva druga tajna HZN-a, jer tvrtke nisu tajna društva i njihove odluke koje su donijele sudjelovanjem u radu tijela koje je osnovano od strane jedne javne ustanove ne mogu niti smiju biti tajne. A čak i bez obvezujuće naravi norme, činjenica je da tvrtke sudjeluju u stvaranju hrvatskih normi, a ne nekih svojih normi!

Na kraju ove analize, postavljam pitanje smisla postojanja HZN-a. Ako u njemu sudjeluju tvrtke koje svojim glasovima mogu usmjeravati norme na ovu ili onu stranu, a pritom se njihovi glasovi smatraju tajnom, čemu HZN kao javna ustanova? Neka tvrtke osnuju svoje tijelo koje će biti plaćeno iz budžeta tih tvrtki, pa neka donose odluke šakom i kapom.

Ah, da – malo istraživanja na siteovima EU (ne bitno manje birokratski dizajniranim od domaćih, dapače) pokazalo je da EU norme zbilja ne smatra obvezujućim. Istina, postoji set “sigurnosnih zahtjeva” koje norme moraju zadovoljiti, ali sve izvan toga faktički je otvoreno lovište. U praksi to znači da će vjerojatno i dalje postojati obvezatno propisana količina armature u nosivim zidovima, ali pregradni mogu biti i od papira, a pritom se i dalje nazivati zidovima. Ne znam koliko bih sa tim trebao biti zadovoljan, bio bih sretniji kad bi norme bile sačinjene od malog skupa obvezujućih pravila, umjesto gomile podataka kojih se nitko ne mora pridržavati ako mu to ne odgovara.

Umjesto HZN-a možemo onda imati malu agenciju koja će usvajati europske obvezujuće norme (sigurnosne zahtjeve) i druge norme po nekakvom automatizmu, a HZN možemo raspustiti da ne troši novce, jer nikakve moći ionako, čini se, nema.

No, tako je kako je.

To, ne znači da neću nastaviti vježbati demokraciju, jer mi na upućeno pismo nije odgovoreno na zadovoljavajući način; dapače, niti sam dobio odgovor, niti sam odbijen. Tako ne smije biti. U to ime uputio sam novi dopis:

Poštovani,

zahvaljujem (i pohvaljujem vas) na vašoj iznenađujuće promptnoj reakciji i dodatnim pojašnjenjima. Ipak, iz vašeg pisma nisam saznao odgovore na moje upite, niti sam dobio jasan odgovor zašto su odgovori izostali. Takvom situacijom ne mogu biti zadovoljan, pa budući da nisam zaprimio potpun odgovor, temeljem odredbi čl. 16 st. 1. i 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (NN 172/2003), molim da mi se na slijedeća pitanja odgovori traženom informacijom ili kratko i jasno obrazloženom odbijenicom:

1.Tko su pravne osobe članovi TO Z1 koji su glasovali o prijedlogu norme ISO/IEC DIS 29500 (OOXML)?
2.Kako je glasovao svaki član (pravna osoba)?

Obzirom na postojanje mogućnosti sukoba interesa nekih članova TO Z1 u konkretnom slučaju, a što nije u interesu građana Republike Hrvatske, vjerujem da je ustanovljenje činjeničnog stanja i predočenje popisa članova javnosti i njihovih glasova u skladu sa statutom HZN-a i njegovim djelovanjem kao javne ustanove.




P.S. adresirao bih i upite koji su se pojavili zadnjih dana – da, ja zbilja mislim da Microsoft Hrvatska, ako i postoji sukob interesa, nije kriv – oni su jednostavno iskoristili mogućnosti koje im je pružio manjkav i nedorečen sustav kojeg je definirao ili povijesnom sljednošću usvojio HZN. Ništa ilegalno, dapače ništa loše u tome. Problem je u sustavu koji takve stvari dozvoljava i kojeg treba mijenjati.

U nastojanju da otkrijem tko su ti tajanstveni ljudi koji su u ime Republike Hrvatske uputili gromoglasno DA Microsoftovom prijedlogu standarda (a koji je ipak neslavno odgođen), uputio sam upit HZN-u i zamolio za informaciju tko sudjeluje u radu TO Z1 (tehničkog odbora zaduženog za informatiku), i kako je koji član glasovao.

No, nazad sam dobio slijedeću odbijenicu:

“Hrvatski zavod za norme jamči tajnost i sigurnost osobnih podataka i obvezuje se da ih neće učiniti dostupnim trećoj strani (Zakon o zaštiti osobnih podataka NN 103/2003, Statut HZN-a). Javno su, preko službenih internetskih stranica Hrvatskog zavoda za norme, dostupni podaci samo o predsjedniku i tajniku tehničkog odbora. Također, podaci o glasovanju u tehničkom odboru nisu javno dostupni. “

Naravno, tu treba biti korektan i napomenuti da postoji mogućnost dobivanja informacija o članovima, i to tako da se učlanim u HZN i možda postanem članom TO Z1. Pa je tako posve moguće da postanem član TO-a (naravno, ako su moje kvalifikacije dovoljno dobre), saznam tko su članovi TO-a i to sve skupa javno objavim, nakon čega bih vjerojatno bio izbačen na zahtjev nekog drugog člana TO-a. No, nije li to nepotrebna komplikacija?

Nemojmo odvući priču od bitne stvari. U HZN-u djeluje mnoštvo tijela čija je svrha definirana u Statutu HZN-a, opće odredbe, članak 3:

“ HZN je neovisna i neprofitna javna ustanova osnovana kao
nacionalno normirno tijelo Republike Hrvatske radi ostvariva-
nja ciljeva normizacije: povećanje razine sigurnosti proizvoda i
procesa, čuvanje zdravlja i života ljudi te zaštita okoliša, pro-
micanje kakvoće proizvoda, procesa i usluga, osiguranje
svrsishodne uporabe rada, materijala i energije, poboljšanje
proizvodne učinkovitosti, ograničenje raznolikosti, osiguranje
spojivosti i zamjenjivosti te otklanjanje tehničkih zapreka u
međunarodnoj trgovini.”

Potcrtat ću bitno: “ povećanje razine sigurnosti proizvoda i procesa, čuvanje zdravlja i života ljudi te zaštita okoliša, promicanje kakvoće proizvoda, procesa i usluga”.

Problem je ovaj: HZN donosi značajne odluke koje se tiču sigurnosti proizvoda i procesa, te čuvanja zdravlja i života ljudi, međutim – javnost ne može saznati tko su ljudi koji o tako važnim stvarima odlučuju!

Za (pravnu) utjehu, Pravilnik o načinu osnivanja i rada tehničkih odbora, opće odredbe, članak 1, definira prilično jasno da u tehničkim odborima (dakle i u TO Z1) mogu sjediti samo priznati stručnjaci:

“Članovi TO-a su priznati stručnjaci - predstavnici zainteresiranih pravnih osoba, mjerodavnih tijela državne uprave, gospodarskih i obrtničkih komora, zainteresiranih ustanova i drugih pravnih osoba. “

Dakle, članovi mogu biti samo priznati stručnjaci u svom području, što je plemenito i svakako stremi najboljem mogućem izboru, no problem je što – ponovo – javnost ne zna tko su ti stručnjaci? Jednako nejasno je - po kojim se kriterijima biraju ti stručnjaci?

I, usudio bih se odmah dometnuti, netransparentnost izbora stručnjaka u kombinaciji sa nedavanjem te informacije javnosti – potencijalno je plodno tlo za sukobe interesa: članovi TO su predstavnici pravnih osoba. Drugim riječima, osim državnih tijela i neprofitnih udruga, predstavnici su i tvrtke čija djelatnost je u sferi utjecaja tehničkog odbora.

Čak niti to ne mora nužno biti zlo, ali problem nastaje kad nije moguće provjeriti nije li u tehničkom odboru predstavnik tvrtke koja bi imala interesa u usmjeravanju TO-a prema odlukama koje idu njoj u korist (“pa bi eto bilo baš zgodno ako bismo malo promjenili normu tako da pojeftini naš proizvodni proces”, ”hajde da zanemarimo malo ove glupaste sigurnosne mjere”, “pa nemojte to baš tako strogo”...).

Zapravo sam krenuo tim pravcem, jer vjerujem da je vjerojatno da u TO Z1, a koji je nedavno pozitivno glasao za OOXML, svoje mjesto ima i Microsoft Hrvatska, koji bi time bio u debelom sukobu interesa, a uz njega možda i određeni broj tvrtki koje su partneri Microsofta, i koje su zato također u potencijalnom sukobu interesa. Dapače.

TO koji bi u sebi imao većinu glasova na neki način vezanih uz Microsoft sasvim je realna opasnost bilo kakvim prijedlozima koji bi mogli biti u interesu Republike Hrvatske, ali protiv interesa Microsofta. Pritom ne tvrdim da bi se tako nešto nužno moralo dogoditi, ali sukob interesa bio bi očit, a rad tog TO ne bi nužno morao biti nepristran.

Međutim, ni to nije pravi problem. Nije problem niti norma o plastici, čepovima za uši niti o težini kruha, problem nastaje u onim normama u kojima se sasvim ozbiljno radi o sigurnosti proizvoda i procesa, te o čuvanju zdravlja i života ljudi.

Tko o tome brine? Tko su ti ljudi? Što znamo o njima?

Veliki problem.

Kao prvo, javnost ne zna tko su ljudi koji odlučuju o tako važnoj stvari kao što je norma.

Kao drugo, javnost ne može provjeriti kredibilitet, odnosno stručnost tih ljudi, već je procjena prepuštena HZN-u, koji i u najboljoj namjeri može pogriješiti. Pogotovo ako se stručnost ne mjeri stručnošću i iskustvom u poslu, već akademskom titulom ili raznim “preporukama”. Posebno je važno ovdje napomenuti da zbog te zatvorenosti postoji realna opasnost od svojevrsnog nepotizma, odnosno skupljanja kružoka “nezamjenjivih”, ljudi koji obnašaju dužnost i čvrsto jedni drugima štite pozicije. Dozvolite da stvari postavim radikalno: bez vanjske kontrole, može se dogoditi da u kakav tehnički odbor zaluta osoba koja nema stručna znanja, ali zna očevog strica ujnu, i da takva osoba godinama svojom nestručnošću nanosi štetu cijeloj zajednici.

Kao treće, javnost ne može znati što je tko odlučio: sve što je poznato je stav tehničkog odbora, odnosno rezultat glasovanja; no, javnost bi morala znati kako je svaki pojedinačni član odlučio kako bi članovi bili svjesni da je njihovo mišljenje javno i podložno analizi i kritici stručnjaka koji nisu članovi TO; takva praksa doprinjela bi poboljšanju kvalitete rada tehničkog odbora, jer bi rad svakog člana bio podvrgnut oku javnosti. Članovi bi time bili zaštićeni od lobiranja i mogućih nagovaranja na protuzakonite radnje (primjerice, primanje mita), a tehnički odbor bio bi zaštićen od članova koji donose odluke iz osobnih motiva koji nisu u interesu građana Hrvatske.

I, četvrto: u slučaju da nepoznati ljudi sačine normu koja se pokaže štetnom ili čak opasnom, tko je za to odgovoran? I, hoće li u takvom ekstremnom slučaju itko od članova TO biti pozvan na odgovornost?
Ne mora to biti kakva tragična nesreća, sasvim je dobar primjer i izglasavanje norme koja rezultira malim, ali kumulativnim ekološkim problemima, nepotrebnim troškovima u proizvodnji i tome slično, gdje šteta po Republiku Hrvatsku i njene građane nije odmah uočljiva, ali tijekom vremena može postati znatna?! Ispravite me ako se varam, ali još nisam čuo da je itko ikad odgovarao zato što je svojim glasom uspio naštetiti interesima ove zemlje ili njenih građana.

Rezimirat ću: postojeći sustav ne omogućuje javnosti kontrolu nad bitnim procesom odlučivanja, ne zna se tko su ljudi koji u ime svih nas odlučuju o normama, ne zna se kako su glasovali niti se od njih traži da, kao stručnjaci, svoj glas obrazlože i daju ga na uvid javnosti, i u slučaju pogreške, ne zna se tko je odgovoran za štetu.

To treba mijenjati. Svaka čast ljudima u HZN-u i nadljudskim naporima koje ulažu u sintetiziranju jedne ogromne mase znanja i stručnosti potrebne za vrlo važan i osjetljiv rad na normama, ali taj teret provjere tko su ljudi koji odlučuju o normama i rade li uistinu u interesu javnosti HZN bi trebao podijeliti sa istom tom javnošću. Tim više što je HZN javna ustanova, na popisu tijela javne vlasti. Kao javna ustanova, njen rad bi morao (i to je kategorički imperativ!) biti transparentan i kontroliran od strane javnosti. Bilo kakvo tajenje podataka (osim onih definiranih zakonom) nije prihvatljivo.

Konkretan slučaj moje odbijenice – vađenje na Zakon o zaštiti osobnih podataka – po mom skromnom i pravno ne naročito potkovanom mišljenju ne stoji, iz dva razloga:

1.riječ je o javnoj ustanovi koja obavlja javne djelatnosti; prema tome, i ljudi koji te djelatnosti obavljaju trebaju biti poznati javnosti, jer obavljaju posao u javnom interesu.
2.članovi HZN-a su pravne osobe, a ne fizičke; Zakon o zaštiti osobnih podataka ne odnosi se na pravne osobe.

Ovdje čak vidim i relativno dobar kompromis (iako sam i dalje stava da rad HZN-a treba biti transparentan do srži): ne zanima me tko je imenom i prezimenom osoba koja zastupa pravnu osobu člana HZN-a, ali me itekako zanima tko su pravne osobe članovi HZN-a.

Kako su članovi TO Z1 pravne osobe, mislim da nema zakonskih prepreka objavi imena tih pravnih osoba, i kako su te pravne osobe glasovale; ako se ispostavi da u TO Z1 sjedi dobar broj tvrtki koje su poslovni partneri Microsofta, imamo sasvim jasan sukob interesa u davanju glasa za OOXML standard. Ako ne, značit će to da sukob interesa nije postojao i rad TO Z1 je upravo idealan.

Kako god okreneš, vježbanje demokracije jača demokratski mišić.


U to ime, napisao sam slijedeće povratno pismo HZN-u:

Poštovani,

zahvaljujem na vašem brzom odgovoru, ali podsjećam da su članovi TO Z1 pravne a ne fizičke osobe, i na njih se ne mogu primjeniti članci Zakona o zaštiti osobnih podataka, te stoga

temeljem čl. 4. st. 1. i čl. 11. st. 1. Zakona o pravu na pristup informacijama (NN 172/2003) zahtjevam da mi se dostavi slijedeća informacija:

1.Popis članova TO Z1 (pri čemu me zanimaju isključivo pravne osobe, ne i fizičke osobe predstavnici pravnih osoba);
2.Izvješće o glasovanju članova, i to takvo u kojem je vidljivo kako je koji član glasovao o prijedlogu norme ISO/IEC DIS 29500 (OOXML).

Molim da mi te informacije dostavite u što skorijem roku, na ovu e-mail adresu. Također, tražim elektroničku presliku dokumentacije vezane uz gore navedeni proces.

Pitanje za čitatelja: kakav će biti odgovor na ovaj moj upit?

Linkovi:

Zakon o pravu na pristup informacijama: http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2003/2491.htm

Zakon o zaštiti osobnih podataka: http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2003/1364.htm

Popis tijela javne vlasti: http://www.gong.hr/hr/gong.asp?cat=22&subcat=63

Pravilnik o načinu osnivanja i rada tehničkih odbora HZN: http://www.hzn.hr/pto.html

Statut HZN: http://www.hzn.hr/pdf/Statut%20HZN.pdf

(update: u međuvremenu se pojavilo i otvoreno pismo samom ISO tijelu u kojem se kritizira način glasovanja koji je svoje nedostatke pokazao upravo u proceduri prihvaćanja OOXML standarda i poziva ISO na reorganizaciju cijelog procesa.)


Primatelji:
Premijer RH, Dr. Ivo Sanader
državni tajnik, Miroslav Kovačić
Ravnatelj HZN, Dragutin Funda, mr. sc.
Predsjednik TO Z1, Miljenko Martinis, dipl. ing.

Poštovani,
obraćam Vam se ponukan nedavnom odlukom TO Z1 HZN-a da u ime Republike Hrvatske proslijedi pozitivno mišljenje o usvajanju prijedloga norme ISO/IEC DIS 29500, poznatijeg kao Office Open XML standard (OOXML).

Naime, odluka HZN-a da pozitivno ocijeni prijedlog jedne svjetske korporacije(1) i pomogne usvajanju iste kao međunarodnog standarda, ne samo da je Republiku Hrvatsku prikazala u negativnom svjetlu u očima međunarodne javnosti(2), već predstavlja i opasnost za usvajanje jednog već postojećeg ISO standarda kao hrvatske norme, koja norma bi bila od većeg boljitka za Republiku Hrvatsku od gore navedene.

ISO/IEC 26300:2006 (ODF) je već usvojeni ISO standard koji definira način elektroničkog zapisa podataka, takav da omogućuje razmjenu podataka između različitih programa i različitih računala. U osnovi, korištenjem ovog standarda nije važno kakva računala obje strane koriste, niti koji softver koriste, jer obje mogu bez poteškoća razmjenjivati dokumente. Također, korištenjem ovog standarda osigurava se dugovječnost arhiviranih dokumenata (odnosno, korištenjem ovog otvorenog standarda bit će moguće čitati arhivirane datoteke i nakon vrlo dugog niza godina). Zbog potpune transparentnosti specifikacije osigurava se potpuna kontrola nad informacijama.

ISO 29500 (OOXML) je prijedlog standarda koji je redundantan gore spomenutom (ODF) standardu, a čiji predlagatelj i kreator je tvrtka Microsoft. Ovaj standard je bitno kompleksniji od već usvojenog i u sebi osim tehničkih nedostataka(3) sadrži i druge nedostatke koji mogu imati neželjene posljedice za države koje ga usvoje.

U cilju je svake države imati efikasan i ekonomičan sustav razmjene informacija, koji je prije svega standardiziran. Tvrtka koja svoj format zapisa uspije postaviti kao svjetski (ili samo na državnoj razini) standard osigurava daljnje korištenje svog softvera, time i daljnje licenciranje svojih proizvoda. Za razliku od ISO/IEC 26300:2006 standarda, iza kojeg ne stoji niti ga kontrolira jedna pojedinačna tvrtka, ISO 29500 je prijedlog iza kojeg stoji tvrtka Microsoft, a koji:

1....je specificiran na 6.000 stranica, što ga čini iznimno kompliciranim za implementaciju, čime se osigurava nastavak dominacije Microsofta na tržištu;

2....je trenutno implementiran samo i isključivo u MS Office paketu, što ga čini monopolistom na području uredskog softvera, a koji je (uredski softver) danas nezamjenjiv u svakom uredu, bilo u privatnom sektoru, bilo u javnom;

3....druge tvrtke neće moći implementirati barem nekoliko godina, čime se produžuje vrijeme u kojem će države morati plaćati Microsoftu licence za MS Office, umjesto da koriste neki od niza besplatnih Office paketa koji podržavaju ODF format zapisa koji je i već usvojeni ISO standard;

4....u sebi sadrži mogućnost dodavanja binarnih zapisa čija funkcionalnost ne mora biti specificirana (tj. riječ je o zapisima zaštićenim patentima i vlasničkim pravima neke tvrtke, za koje samo vlasnik zna što točno rade i kako manipuliraju podacima) i koja predstavlja potencijalni sigurnosni rizik u dokumentima od posebne državne važnosti ili tajnosti.

Zbog gore navedenih razloga – očuvanja monopolističkog položaja izabrane tvrtke, licencnih opterećenja i iznad svega sigurnosnih rizika, te zbog prije navedenih ozbiljnih tehničkih nedostataka(3), ISO 29500 (OOXML) nije otvoreni standard i nije smio dobiti bezuvjetni hrvatski glas “za”, niti bi smio biti izabran kao hrvatska norma.

S druge strane, podsjetio bih cijenjene naslove da je Središnji državni ured za e-Hrvatsku još desetog travnja tekuće godine uputio Zajedničkom tehničkom odboru za informacijsku tehnologiju (TO Z1) pri Hrvatskom zavodu za norme prijedlog da u program usvajanja hrvatskih normi uvrsti norme ISO 19005-1:2005 (PDF) i ISO/IEC 26300:2006 (ODF) (4).
Usvajanje već postojećeg ISO/IEC 26300:2006 (ODF) standarda bilo bi od višestruke koristi za Republiku Hrvatsku, između ostalog jer:

1....ovaj standard je specifikacijom lakši i kao takav pogodniji za implementaciju unutar ICT tržišta Republike Hrvatske (odnosno, domaćih informatičkih tvrtki);

2....ovim standardom može komunicirati mnoštvo različitih programskih rješenja(5), uključujući i MS Office, čime se omogućuje istinska interoperabilnost na različitim računalima, te otklanja potreba za nabavkom Microsoftovog Office paketa, čime se smanjuje financijski pritisak na državni proračun (licence), ali i na fizičke i pravne osobe u RH koje tako ne bi morale kupovati navedeni uredski paket kako bi mogle komunicirati sa državnom upravom;

3....izborom nekog od slobodnih (besplatnih) programskih paketa moguće je ostvariti iznimne uštede jer više neće biti potrebno licencirati MS Office uredske pakete; to će samo državi uštedjeti više milijuna kuna koje se mogu namjeniti u druge svrhe, dok će istovremeno smanjiti financijski pritisak na građane ali i doprinjeti smanjenju piratizacije softvera;

4....svojom otvorenošću ne predstavlja sigurnosni rizik, odnosno ne sadrži dijelove čija se funkcija ili namjena ne mogu kontrolirati ili provjeriti.

Iz gore navedenog vjerujem kako je očito da je ODF kao postojeći ISO standard daleko bolje rješenje za uvrštenje u hrvatske norme jer je riječ o uistinu otvorenom standardu, a koji je u potpunosti transparentan, ne predstavlja sigurnosni rizik i, što je najvažnije, dokida ovisnost tijela državne uprave (a time i fizičkih i pravnih osoba) o softveru jednog proizvođača, te dodatno rasterećuje proračun od visokih troškova licenciranja softvera.

Financijski efekt ovakve odluke bio bi enorman – ne samo da bi se država mogla riješiti ovisnosti o jednom proizvođaču softvera i uštedjeti velike novce, već bi se time potaknula inovativnost domaće informatičke industrije, time i njen rast.
Ipak, podsjećam da se od prijedloga e-Hrvatske iz travnja do danas nije o tome ništa čulo, dok je Microsoftov prijedlog relativno brzo i bez puno natezanja pozitivno izglasan (o čemu javnost nije bila adekvatno obavještena).
Kako je norma za razmjenu elektroničkih dokumenata uistinu važna stvar, i kako je riječ o osnovi bilo kakve standardizirane razmjene podataka,

pozivam na žurno usvajanje postojećeg ISO standarda (ISO/IEC 26300:2006) kao hrvatske norme.

Time bismo izbjegli nedoumice koje bi mogle nastati bude li ISO usvojio i Microsoftov prijedlog kao standard, te osiguravamo građanima Republike Hrvatske normu koja omogućuje korištenje različitih programskih paketa (dakle, građani mogu sami birati(5) kojim uredskim paketom će komunicirati sa državom) od kojih je (programskih paketa) dobar dio i slobodan, odsnosno besplatan, čime se potencira i socijalna angažiranost.

Podsjećam i da će uskoro trebati obnoviti i mnoštvo licenci za Microsoftov softver u tijelima državne uprave, a što će predstavljati nepotrebno dodatno opterećenje za proračun i porezne obveznike.

Usvajanjem ovog standarda omogućuje se tranzicija iz ovisnosti o jednoj multinacionalnoj kompaniji u slobodu izbora različitih rješenja, kako komercijalnih tako i onih besplatnih, uz ne samo zadržavanje već i značajno proširivanje interoperabilnosti.

Vjerujem da postoji mnoštvo pozitivnih razloga da se ovaj prijedlog usvoji i da se žurnim postupkom ISO/IEC 26300:2006 (ODF) usvoji kao hrvatska norma.

Također, obzirom na netransparentnost postupka izglasavanja ISO29500 (OOXML) prijedloga, te zbog izbjegavanja sukoba interesa, predlažem HZN-u usvajanje slijedećih izmjena u postupku odlučivanja:

1.ako je predlagatelj norme ili je u TO koji o normi odlučuje tvrtka koja je normu osmislila ili na neki način u osmišljavanju značajno sudjelovala, ta tvrtka i svi njeni partneri ne mogu sudjelovati u procesu rasprave ili odlučivanja o normi.

2.svaki član TO treba u pisanom obliku iznijeti i obrazložiti svoju odluku; rečene odluke trebaju biti dane na uvid javnosti.

Vjerujem da će se ovaj moj prijedlog poštovanim adresantima činiti razumnim i dobrim prijedlogom, u potpunosti u skladu sa interesima građana Republike Hrvatske, i nadam se da će biti ozbiljno uzet u razmatranje.




Pojašnjenja

(1)Microsoft, http://en.wikipedia.org/wiki/Office_Open_XML#Background

(2) Hrvatska se svojim bezuvjetnim odobravanjem svrstala u slijedeću grupu zemalja: Armenija, Bjelorusija, Costa Rica, Kuba, Egipat, Maroko, Rumunjska, Ruska federacija, Srbija, Sri Lanka, Ukrajina, Azerbajdžan, Obala bjelokosti, Cipar, Jamajka, Kazahstan, Libanon, Pakistan, Saudijska arabija, Bangladeš, Barbados, BiH, Kongo, Fidži, Kuvajt, Nigerija, Panama, Katar, Sirijska arapska republika, Tanzanija, Ujedinjeni arapski emirati, Uzbekistan.

(3)Neki od tehničkih nedostataka su:
- pogrešno računanje datuma
- pogrešne matematičke funkcije
- nepreciznosti u mjernim jedinicama
- kršenje više već usvojenih ISO standarda
(za više podataka vidi http://www.grokdoc.net/index.php/EOOXML_objections)

(4) Vijest na web stranicama e-Hrvatske: http://tinyurl.com/2vqfoc

(5) http://opendocumentfellowship.org/applications

Daklem, OOXML ipak nije prošao. Tu nije priči kraj, jer Microsoft je pao samo na tzv. "fasttrack" postupak, ali završnu riječ glavno tijelo (ISO) dat će u veljači 2008. godine. Rezultat glasovanja je relativno tijesno odbijanje prijedloga.

Na dnu bloga je mapa zemalja i njihovih glasova...

Hrvatska je, što je bilo za očekivati, dala svoj glas za. Iako, vjerujem, nitko u tehničkom komitetu nije pročitao cjelokupnu specifikaciju. No, ima tu jedan zanimljiviji detalj - Hrvatska je dala svoj glas, no službenog izvješća o tome nije bilo, već smo tek iz stranih medija mogli doznati kako su glasali predstavnici države u kojoj živimo. Zašto? Vjerojatno HZN smatra da je njihov rad toliko dosadan i općoj populaciji nezanimljiv, da jednostavno nema potrebe porezne obveznike obavještavati o načinu trošenja državnog novca. Jako, jako loše.

Dapače, naš glas je, kako se čini, bio bezuvjetno da, prva od četiri moguća glasa: da, da sa primjedbama, ne sa primjedbama, ne. Da sa primjedbama znači otprilike "u načelu može, ali treba na tome još raditi", ne sa primjedbama bio bi "ne, ali ako popravite ove primjedbe možda se predomislimo", dok je samo da i samo ne jasan odgovor. Mi smo rekli da prijedlogu standarda koji definira matematičke nepravilnosti, pogrešne izračune, dozvoljava ubacivanje zatvorenih dijelova u vlasništvu samo jedne tvrtke, i najzad - krši druge ISO standarde. Jedan, zapravo, kupus, sklopljen na brzinu i šupalj.

Hajde, ako je već tako ispalo - da nismo čitali o čemu dajemo glas, i ako je i bilo kakvih pritisaka i lobiranja, mogli smo barem malo spasiti obraz sa jednim "da, sa primjedbama"; jedino što bismo onda morali navesti te primjedbe, a ako nitko nije pročitao 6000 strana specifikacije... hmm...

Inače, ovdje moram naglasiti jednu stvar koju smatram bitnom. Možda ste pomislili kako je ovdje riječ o kakvoj prljavoj igri Microsofta Hrvatska, koji je kupio članove, podmitio, ucjenio, zavrtao ruku ili ubacivao konjske glave u krevet... varate se.

Microsoft nije napravio ništa ilegalno, barem ne u Hrvatskoj. Ok, Microsoft je član TO, ali ima potpuno pravo na to. Dapače, ima potpuno pravo i dati glas za vlastiti prijedlog. Ne samo to, može nagovoriti i svoje partnere da se prihvate članstva u tehničkom odboru, i to je sve i dalje vrlo legalno i ispravno i oko toga nema nikakvih nedoumica.

Nema tu nikakvih smicalica niti teorije zavjere. Ničeg ilegalnog, čak niti sumnjivog. Problem je u pravilima kakva je postavio HZN (pa, recimo, tvrtke mogu biti članovi sa 1500kn članarine, dok udruge poput HULK-a ili HrOpena, koje bi imale što reći po ovom pitanju, moraju iskeširati 10.000kn za članstvo) i u otvorenosti sustava za manipulacije takvog tipa. Par jednostavnih pravila - da u TO ne mogu biti tvrtke koje su standard predložile kao ni njihovi partneri, i još obaveza svakog člana TO da podnese svoje pismeno mišljenje/analizu koja će biti dana na uvid javnosti - moglo bi itekako uvesti reda u proces odlučivanja. Eto, dva vrlo jednostavna pravila.

No, toga nema - čemu komplicirati, ako smatramo da nikog ionako ne zanima čime se bavimo?

Vjerojatno ni ljudi u HZN-u nisu očekivali da će neka njihova odluka ovako brzo i prilično intenzivno doći u fokus javnosti, jer bi se vjerojatno postavili drugačije. Ovako, cijela priča ispala je još jedna tipična hrvatska razglednica, cijeli proces je pokazao svoje manjkavosti, a brat bratu, pokazali smo i kako malo marimo za ono što je za nas dobro.

P.S. Vrijedno je pročitati i Microsoftovu pobjedonosnu izjavu o velikoj podršci standardu; poigravanje brojevima u srži je svake dobre propagande.





slika