Eto, ostvario se i taj dan - Hrvatska je dobila svoju prvu stalnu postavku izložbe starih računala. Čast mi je što je i pregršt izložaka iz moje zbirke.

Skupljanjem računala počeo sam se baviti kad mi je moj tadašnji razrednik, Dr. Mićković, poklonio svoj stari ZX81. Bit će da sam i njemu i svim kolegama iz razreda žestoko dosadio svojim pričama o računalima, a kako nisam bio u posjedu jednog, a mlad, a talentiran, a puno zna, a ide na živce stalnim žicanjem računala od frendova... uglavnom, razrednik mi je poklonio svoj stari ZX81. Bilo je to, informacije radi, '90. godine. Par mjeseci kasnije susjedi Poljak poklonili su mi Commodore PC-I (kojeg sam kasnije mijenjao za Galaksiju) i tako sam zapravo došao u priliku imati računalo pomoću kojeg mogu nešto i zaraditi - nakon pola godine za PC 386 na 25MHz (koji je već tad također bio kanta). Pisao sam tad za Info Trend, još nisam prešao u BUG i od tih tekstića nakupilo se nešto novca, ali da ponovo nije bilo susjeda Poljaka koji mi je posudio novac za računalo (500DEM, ako se dobro sjećam), skupljanje bi se odužilo (glede cca. 8DEM po kartici teksta, koliko je onda plaćao Info Trend). As a side note - na istom tom računalu prvi put sam isprobao Linux, sa 3.5" diskete. Nabavkom 486 SX procesora prvi put sam Linux stavio na particiju mog ogromnog diska od 40MB...

PC računalo mi, priznajem, nikad nije predstavljalo skupljačku vrijednost, što zbog velike brzine razvoja, što zbog enormne količine hardvera u opticaju. Posvetio sam se zanimljivijim stvarima - zbirka Spectruma, zbirka Commodore modela, pa druga 8-bitna računala... u međuvremenu postao sam vlasnikom nekoliko Orlova (koje su škole uredno bacale na smeće, ne razmišljajući da isti imaju određenu povijesnu i kulturnu vrijednost), a Galeb koji je danas izložen u onoj zbirci spašen je sa hrpe smeća u reciklažnom dvorištu. Možda dobijete dojam o kakvom je računalu riječ ako kažem da je serijski proizvedeno samo par stotina njih, a trenutno imamo podatke o manje od deset preživjelih primjeraka. Dakako, financijski je taj Galeb samo gomila jeftine plastike i nešto za čim se ni popularni Romi ne bi osvrnuli (jer nema dovoljno bakra u njemu), ali u kontekstu hrvatske informatičke povijesti zauzima svoje mjesto (ako je to ikoga briga).

Nekoliko zadnjih godina cimao sam na raznim stranama i raspitivao se o mogućnosti pravljenja takve postavke u Zagrebu. Odgovori su rangirali od zbunjenog pogleda (stara računala? kome to treba? muzej računala? zašto? čemu? zašto bi itko skupljao taj otpad?) do prijateljskog savjeta da se toga okanem jer to vjerojatno jest dobra ideja, ali ću naići na ljude tupog pogleda (vidi malo više gore) s kojima se ništa neće moći napraviti. Tako i bi.

I zato mi je drago što je Rijeka, koja inače ima naklonost prema modernim tehnologijama, prihvatila projekt i omogućila ekipi ljudi slaganje jedne kvalitetne (rijetki primjerci) i bogate (preko tisuću eksponata!) zbirke starih računala. Doduše, sjenu na to baca činjenica da Gradonačelnik i Župan nisu došli na otvorenje, već su otišli na nogometnu utakmicu, ali hej - ne možemo svi biti dalekovidni, a i sama činjenica da je bilo dobre volje od strane gradske vlasti je sasvim Ok. Uostalom, 99% Hrvata će između odlaska u računalni muzej i odlaska na utakmicu izabrati ovo drugo, a gradonačelnik treba paziti gdje mu se nalazi baza.

Uglavnom, Hrvatska konačno ima jedan više nego dostojan muzejčić starih računala, na lokaciji prilično blizu Korzu, u gradu koji razumije. I ja sam ponosan što dio moje zbirke čini tu lijepu cjelinu na koju ćemo jednog dana možda svi mi biti ponosni, a možda će netko i malo tapšati po ramenu... naše unuke.

Sličice sa otvorenja na Kiberpipi


P.S. za par dana ističe rok HZN-u za odgovor na moj upit. Ne, nisam zaboravio. Slijedi požurnica, a zatim druge mjere, vjerojatno poznate pravnicima u toj ustanovi.